Da... Morao sam, baš sam MORAO jutros naletiti na Gogu u liftu, zar ne? Sreća pa već znam napamet naše dijaloge jer su uvijek FREAKING isti. Nije žena kriva što je luda, krivi su njeni što je puštaju da okolo šeće sama! No uglavnom... Prestala me je ispitivati imam li cigaretu, odakle sam te što sam u horoskopu, valjda je zapamtila sve te odgovore ili joj više nisu zanimljivi. Ne, zadnjih mjesec, dva me ispituje smije li doći kod mene živjeti. Evo kako otprilike teče razgovor:
-Dobar dan! (kažem sa zubatim osmjehom, zašto se ljudi imaju potrebu ekscesivno smiješiti retardiranima?)
-Dečkooooo! Jel ja mogu kod tebe doći živjeti??
-A ne možeš, to sam ti već rekao, pa jučer si me pitala!
-A zašto?
-Ne da mi gazda, znaš...
-A što ako ja dođem?
-Mogao bi se gazda naljutiti!
-Što bi napravioooo?
-Vikao bi?
-Na koga više bi vikaooooo?
-Na mene, zato što tebe ne poznaje.
-A što bi napravioooo?
-Pa sigurno bi me izbacio iz stana, čudan je on (kenjam, ali treba se izvući iz situacije).
-Ma neeeeee bi!!
-Bolje da i ne saznamo, zar ne? :)
-Ajde bog, zlato....
I tako svaki put. S tim da je danas rekla da će definitivno doći do mene. Zvučala je toliko uvjereno u svoj naum da sam se fakat zabrinuo. Što ako stvarno dođe gore i počne lupati po vratima? Ako je pustim u stan, tko će je se riješiti poslije? Uglavnom, rekao sam joj da sada idem natrag doma u Dbk i da me dugo neće biti. Odmah je pitala kad se vraćam... Rekao sam joj tamo negdje na jesen...
-Dobro, doći ću ti ja na stan, da znaš!
I tako. Ponekad mi je bude poprilično žao jer nakon ustaljene paljbe pitanja i povišenog tona svaki put mi posve nježno kaže doviđenja i „zlato“... Žena ima valjda pedeset godina, ne znam točno, loš sam u procijenjivanju ljudi po godinama. Primjećujem da ljudi u zgradi nemaju baš s njom previše strpljenja, većinom je ignoriraju i ona ih pusti na miru. A ja ne mogu ignorirati kad me netko nešto pita, pogotovo netko tko je mentalno blago drukčiji poput nje. Mislim da ću je ubuduće morati izbjegavati jer će biti veoma teško objasniti joj da ne smije doći kod mene živjeti. Kaže Goga da je maćeha maltretira. Ljudi i zgradi kažu da se žena dobro za nju brine. Pitanje je kome vjerovati jer ne bi Goga tako svima okolo pričala da nema u tome istine, ljudi poput nje rijetko bezočno lažu, mislim da i ne znaju za pojam laži, kod njih je sve dobro-zločesto ali istinito...
No dobro, Bogu hvala i činjenici da je vjerojatno zaboravila na kojem sam katu. Druga stvar koja mi trenutno zaokuplja većinu moždanih resursa je pakiranje. Naime, večeras letim doma. Torba je spakirana, čeka samo da ubacim last bits and pieces... Naravno, kompjuter u ruksak ulazi zadnji, bez njega bi teško provodio ovih nekoliko sati besposlice. Doduše, trebao bih malo još ušminkati stan jer će „zločesti gazda“ kojim plašim Gogu sigurno doći u vizitu negdje tamo u osmom mjesecu... Ne da mi se... Sve je čisto i uredno, da ne pomislite drukčije, jednostavno mi se ne da sve glancati do bola, nema potrebe kad će prašina ionako pokriti sve horizontalno za dva dana.
I tako... Sinoć su bili Myrtus i Miško na farewellu (tihom, doduše, jer smo progovorili jedva par riječi, što zbog međusobne zauzetosti njihovih jezika, što zbog gledanja filma), a jutros su svratili Ulfuz i njen dragi, također na quick sayonara.... Već mi je smiješno lagano da me prijatelji tako „u parovima“ posjećuju, osjećam se kao da imam 30 godina, neoženjen, a Miško i supruga, te Ulfuz i suprug dolaze na „druženje“. Djecu su ostavili babama.... No zbilja je tako.... Valjda sam ja zapeo u vremenu pa mi je zato čudno, možda zato što moja bolja polovica još uvijek nije ni u planu, no svi oko mene me već u parovima posjećuju ili barem pričaju „u množini“.... Eto, Miško i Ulfuz, zatim obje moje rodice (treća je već odavno udana, jelte), ex Surlaba (btw, nadam se da se još međusobno obožavate....), Mica Trofrtaljka je već dosta dugo sa svojim tipom... Par njih je prekinulo nekakve veze i vezice, što samo znači da su u lovu na nove žrtve.....
Zato je Medo the Ironheart semper solus, pa njegovi prijatelji ne moraju postavljati dodatni tanjur na stol kada dolazi u posjetu. Hehehe, zbilja imam feeling kao da stojim u nekakvim vremenskim kliještima, čudnim. Nema veze, uvijek je dobro kada si usidjelica, barem imaš čime konstantno šokirati pučanstvo koje te poznaje: „Ajme, denu ga viđi, pa još nikoju nije ufatio, mati moja, a da nije možda peeeder? Ane, ma što to govoriš, jesi li poluđela, a? Nije ti on peeeder nego ti jednostavno nema sreće u jubavi, e! Nikoja ga ne hoće, kontaš? Možda kad bi se malo ušesnio, omršo koju kilu i presto bit takvo kukalo, možda bi ga koja i ćela, a? A? Aha, ma znam, ma mi je sve to tu nješto čudno.... A ko će ga znat, nek mu je kako mu je, ako njemu vaja tako.... Kata, ajde, pasalo je tri ure, idemo na pjacu po po kila balančana, Frano oće da mu ih isprigam za večeras....“
The story of my life.... Valjda sam tristo puta morao odgovarati na pitanje jesam li peder jer nikome nije jasno koji to vrag čekam.... Like I chose to wait, I mean, c`mon!? A sve i da jesam peder, ne bi li onda barem do sada dečka imao? Jedina osoba koja me do sada odmjeravala je bio kuhar u SC-u, što je Miška učinilo poprilično ljubomornim. Osim toga, Medo je totally off the market.... Tako da, ljudi, sve se svodi na to da je zakon ponude i potražnje poprilično povisio uloge... If you can`t keep up, you fall out.... Or in my case, you never get in...
Anyhow, nije to bitno. Dapače, poprilično je nevažno... Ono što je bitno je to da pokušavam izvlačiti kakvu-takvu sreću iz stvari around me. Jedna od njih je prolaz iz OAK. Još uvijek sam u nevjerici da sam konačno uspio pokoriti tu bitchušu. A priznajem da se čak i veselim učenju ovo ljeto, budući da mi se ne odlazi nikuda gdje će svijet zahtijevati da glumatam nešto što nisam i da kimam potvrdno glavom na nešto što ne razumijem. I tako dok se većina ljudi moga života bude družila sa svojim boljim i „boljijim“ polovicama, Medo će provoditi urnebesne trenutke s Avertebrata i biološkom oceanografijom te starom družicom organskom, naravno... A i matematika je tu, undead monster.... Ovo ljeto moram na instrukcije, naredila je mater familias.
I vidite koliko će mi ljeto biti ispunjeno predivnim aktivnostima, toliko da neću znati čime se prije baviti. Pa zamisli ti, moj Medo, da još usput moraš i svoju dragu zadovoljiti! Pa nisi čarobnjak! Zapravo imaš sreće, zar ne? Hehehe... Neee, ma dajte? Pa niste primjetili da sam sarkastičan? Ne mogu vjerovati, mora da me talent polako napušta... :)))
No uglavnom... Da konačno privedem žalopojku kraju. Koga briga za nešto zvano ljubav... Ako me se ikad uželi, zna moje obje adrese.... U međuvremenu ću snubiti knjigu, iz njih barem uvijek nekog ploda bude!
Idem sada dovršiti pakiranje, pozatvarati sve napukline na prozorima, poprati sve što je još ostalo ušmuhano u sudoperu te sjesti i čekati sedam i po.... Samo me zanima kako ću otpotezati torbu do stanice, u njoj valjda ima dvjesto kilotona. S busa na tramvaj, s tramvaja na bus, s busa na avion, iz aviona u auto i konačno ću biti doma... Nadam se da me Pixie nije opet zaboravio, to je jedino biće koje mogu maziti i cmakati, a da me ne gleda s gnušanjem u očima.... Ne, samo me gleda s izvučenim kandžama... :)))))
|