Frustrating... Nevjerojatno koliko sam sebi uspijevam dignut živac. Danas (i zadnjih nekoliko dana) sam valjda tristodva puta ustao od stola i kemije, svaki put nakon samo dva nova slova u bilježnici...
Učim organsku kemiju (recimo)... Nakon bodljikavih zadataka iz anorganske, ovo se da usporediti sa sunčanjem na veoma lijepoj plaži u sedam i trideset navečer predivnog kolovoškog dana. Samo hrpetina reakcija ali nitko me ne pita koliko kojeg spoja nastaje (iako sam sada KONAČNO skužio kako se to radi), koja je empirijska formula hrpe smeća koja je spaljena u suvišku mrtvih tjelesa koja se pod njom kriju, kolika je temperatura ledišta elektrolita (zadnji put kad sam računao iznosila je -273 Celzijusa)... Kažem vam, predivno...
Ali usprkos (ajmo reći) nekakvoj euforiji koju vuče za sobom kraj sveg ovog mučenja (bar na neko vrijeme), Meda i dalje opsjedaju glupave misli koje do sada nikakvim konkretnim plodom urodile nisu. Što god se dogodilo, ostajem na faksu, sve da i padnem kemiju. Koliko ću morati jezikovih juha popapati ovisi o proporcionalnosti s mojim nezalaganjem za budućnost. It serves me right. Ono što me, pak, više brine, puuuno više, je sudbina dragog Miška. Ja ne vjerujem u njegove očajničke uzvike da je naprosto glup i da to ne može, vidim pravi razlog (ima ih nekoliko, doduše) ali šutim jer se s njim tako radi. Pokušao davno prije reći što mi je na pameti pa se nisam baš bajno proveo. Uglavnom, najavio je Dragi odlazak s faksa ukoliko ljosne kemiju/e. Mene je ta vijest pogodila jednako kao da mi je rekao da se seli na Mjesec. PMF je mjesto gdje ga upoznah (i što je ironično do bola: na prvom satu iz anorganske; tko bi rekao da će nas ta prokleta kemija toliko povezati) i mjesto gdje mi je s njim bilo veoma zanimljivo. Bit ću veoma, VEOMA tužan ako Miško ode s faksa. I ovako se jedva viđamo otkad nemamo pola predavanja zbog naše beskrajne lijenosti, a ako ode, imam osjećaj da ću ga viđati svake prijestupne.... Šmrc....
No valjda će sve biti u redu. A i ako ne bude, ima svoje razloge, sigurno. Osim toga, bilo bi sebično s moje strane savjetovati ga da ostane na PMF-u, te glupavo s njegove da posluša savjet, budući da je očito kako od svega toga nema ploda. Nije problem u njegovoj pameti, to mu pokušavam objasniti, takav idealan prijatelj ne može biti glup, nego u nečem drugom čemu mjesto na ovakvom prostituirajućem servisu poput bloga nije mjesto.
Dobro... Osim Miškove sudbine, muči me pomalo i vlastita ali za tu kozu još ima nade. Jedine sudbine za koje ne moram strahovati su Ulfuzine i B.essine: njih dvije jednostavno rasturaju (uz standardnu dozu kukanja, kao i svaki student) i to je aksiom. A što se tiče onih koka dolje u Gradu, njihove sudbine ću saznati uživo krajem mjeseca. Još kad bi Surlabu i Đinu uspio sastaviti na jedno mjesto da i njih vidim alavija, my life would have been... well, just the same ali bi znao kako je drugima....
Bene. Idem nešto od sebe napraviti. Konopi, metci, tablete i skokovi s morbidnih visina ne dolaze u obzir. Izgleda je je jedina opcija nastaviti se trovati cijanidima... O njima, naime, upravo pokušavam nešto naučiti... Cee you...
Btw, Sushi, still keeping my fingers crossed... :))))
Post je objavljen 12.07.2008. u 18:51 sati.