Čovjek bi pomislio da će nakon što prođu ispiti moći konačno uživati u svim blagodatima koje pruža život u blještavom gradu kao što je Zagreb. Istini za volju, tek sam sredio 2 od mogućih 5 koliko me čekalo, no vjerujte, PROLAZ NA KOMISIJI IZ OPĆE I ANORGANSKE S TROJKOM vrijedi više od prolaza na beskralježnjacima, biološku oceanografiju da i ne spominjem!
DA, tako je, ona opaka kemija, ona prokleta stehiometrija preko koje sam dolazio do suludih proračuna zbog kojih su kemičari diljem svijeta doživljavali srčane areste, odvratni zadaci koji pružaju otprilike jednako zadovoljstva koliko i dikobrazova bodlja u rektumu je konačno pobijeđena i leži krvava u indeksu (krvava zbog svih onih silnih crvenih pečata od prijavljivanja ispita) i pita se čemu sve to... Otprilike me je nešto slično pitao i ispitivač kada mi je spočitnuo što sam morao na komisiju doći po trojku, a nisam je mogao skupiti konvencionalnim metodama, Who cares?! Hahahaha....Kahm kašlj blje...
Naravno da nisam sretan!! Kako da budem sretan kada je Miško samo dvije sekunde nakon mene kao kosom pokošen pao pred tom istom komisijom koja je Medu pokazala „tumb up“? Although burning with desire da screamam od sreće što sam prošao, potpuno me mentalno dotuklo potmulo zujanje Miškove ukomirane aure. Damn. Mušek maji, ma bit će sve ok... No svejedno mi je ostalo dovoljno sreće da preživim činjenicu (koju sam saznao nekoliko sati poslije) da nisam prošao na ispitu iz organske i da moram u devetom opet. Ma koga briga! Osim toga, bilo bi malo previše za očekivati da se riješim obje kemije u jednom danu, a ne mogu ih se riješiti već MJESECIMA i mjesecima.
No dobro... Jučer je, dakle, bio dan za pamćenje. Jedino što će uspjeti pobijediti tu euforiju će biti pozitivna ocjena u polju „Matematika“, odmah pokraj „6 ECTS puncta“. Još ta krava neka poklekne pred mojim moćnim intelektom (khm, ovaj, da) i svijet je moj... Dobro, ništa se nova neće dogoditi osim što ću sam sebi pokazati da nisam intelektualno zakinut za derivacije!
I tako jučer, nakon što sam se vratio doma s pada iz organske, zatekao sam Miška kako sveudilj sjedi u mom stanu, zajedno s Ulfuz i Myrtus... Žderali su. Lijepo. Tek što sam došao, gad je morao odjuriti. Drugi šok toga dana mi je bilo otkriće da Myrtus nije otišla s njime nego je rastegnula pupčanu vrpcu maksimalno i ostala zaklebana na kauč! Unreal! Well, there is a first time for everything...
Nakon što je i gospođa Miško otišla, Ulfuz i njen siroti dragi su me odveli na moju very first partiju biljara (partiju, igru, gem, set, meč, nemam pojma kako se kaže). Teorijom prakse sam ovladao u trenutku, u ciljanju je bio problem. Ako ne bih promašio kuglu in total i opizdio po predivno ljubičastoj na sasvim drugoj strani, te ako ne bih napravio rupu u zidu zbog prevelikog i nepotrebnog natezanja štapa, onda bih gađao bijelom kuglom tuđa međunožja ili pak samostojeću lampu u kutu. Ulfuzin dragi je gotovo bez djece ostao nakon što je dobro proračunati udarac prouzročio ne toliko dobru putanju „bijelke“ koja je poletjela i inducirala stanje perpetualnog šoka na čovjekovom licu. Podsjetio sam sam sebe na „Kuću letećih bodeža“, samo što su ovdje letjele biljarske kugle.
Istini za volju, bilo je par poteza na kojem su mi ljudi čestitali, upitno se pogledavajući i ćeškajući potiljke. Jedan takav je čak uzrokovao i moju pobjedu. No da me netko pita kako sam to napravio, vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i od konobara napravio šiš-ćevap (jer sam konstantno vitlao štapom). Nema veze, takvi potezi su najzanimljiviji. Stoje uz bok s onima tipa „promašiti kuglu koja stoji na dva milimetra od bijele“ ili „imati poredane sve svoje kugle jednu ispred druge, zajedno s bijelom na početku, a uspjeti preskočiti sve njih i ubaciti bijelu u rupu“. No definitivno najdraže mi je bilo ono početno razbijanje. Razbio bih definitivno, samo što bi u igri bili staklo birca i jadne i nadasve uvelike spominjane kugle Ulfuzinog dragog. Taj čovjek ne smije stajati u crossfireu, inače će svi njegovi „plivači“ ostati u traumi do daljnjeg.... Siroče.
I tako... Medo je poharao stol za biljar. A navečer su nas POTPUNO iznenadili Miško i Myrtus kad su se opet vratili. Dva puta u jednom danu, a čovjek mu se nada i čeka ga godinama! Jučerašnji dan je definitivno bio wierd.
No zato je današnji stravično sličan svim onim umrtvljenim otprije. Nakon što sam pokušao pobiti svu plijesan koja je zauzela mašinu za robu i zbog koje je odvod smrdio kao zmajev šupak, priljepio sam se za svoju dragu i ne skidao se s nje sve do maloprije. To je nevjerojatno uzljubomorilo dragog pa sam onda i na njega morao sjesti. I tako su oboje, i moja draga (televizija) i moj dragi (kauč) bili zadovolj(e)ni.
I još jedna stvar. Nije uopće dobro imati walk-through kuhinju. Uđem na jedna vrata, primjetim koliku hrpu suđa su jučerašnji Ulfuzin eksperiment sa staklenim rezancima i nekakvim mrtvim morskim živinama te gledanje filma uzrokovali, izađem na druga i sjednem daleko od problema. Baaad. Ali moram to srediti.
SHIT!!!!! Eto, znao sam da ću nešto zaboraviti! Jesus, kako vrijeme leti kad zaboraviš pogledat na sat!!! Danas sam htio otići u Avenue Mall jer je bila akcija davanja krvi od 15 do 18 sati. Fuck, tek sam sad primjetio da je upravo gotovo, a ja zaboravio. Eto, how pleasurable, to forget to save someone`s life. Sreća pa ne studiram medicinu...
Idem sada ubiti suđe te pokušati organizirati malo plan pakiranja za doma. U subotu letim, a niti stidnu dlaku nisam pomaknuo da se spremim, barem psihički, za to putovanje.
Ovo ljeto mi je totalno bukirano, bit ću posjećeniji od amsterdamskog Red Light Districta. Ako nisam kod rodbine ili na instrukcijama iz matematike, bit ću u tijesnom zagrljaju svoje prave ljubavi, Avertebrata... Spineless bastardsa ima toliko da mi cijelo ljeto mogu pretvoriti u ugodno smišljanje čime se zatući, quickly, painlessly and silently.... Jupi fucking yeah!
|