Ne znam zašto ljudi toliko mrze kišu. Kiša je predivna, pogotovo kada lije onako pošteno, kao da ne namjerava stati; kapi toliko jake i brze da bi se bez problema mogle nekome zabiti u corpus callosum kad bi htjele. Pa onda onda sitna kiša koju niti ne vidiš ali je zato pošteno osjetiš sljedeće jutro kada te uhvati prehlada i temperatura! :) I lijepo kada se odbija od tvoje kože, „hidratizira“, puni lokvice koje na veoma zločest način iskorištavaju vozačice i vozači, kao da nikad i sami nisu ostali okupani predivnim asfaltnim izlučevinama razrijeđenim u kišnici.
Obožavam kišu i ovakvo vrijeme općenito. Nema mi ništa ljepše od pogleda na olovnosivo nebo, teške i trome oblake i kišnu zavjesu. Vlaga poraste, nos mi više nije suh kao barut svako jutro, biljčice zazelene kao da godinama pile nisu, ozon pršti iz svakog mola zraka… :)
Anyway, vrijeme nekako prebrzo ide. Već je polovina petog mjeseca, a ja imam osjećaj kao da je jučer Božić bio. Ne veselim se previše kraju i šestom mjesecu jer osjetim u kostima da ću se pošteno omuditi dok ne podavam sve ispite, seminare, praktikume, 3.14čke materine i ine stvarce kojima me PMF sustavno napastuje. No dobro, sve je to za nas jadne, male, dosadne studente, oui?
Jedva čekam kada ću srediti sve te obvezice (ne znam, strine mi, zašto im tepam) da lijepo mogu tjedan dana prosjediti na leđima, slušati muziku, ne raditi ništa i općenito krepavati u usijanoj atmosferi. Vrućina me apsolutno inhibira, tako da mi je ovo vrijeme kao nekakav melem na psihofizičko raspoloženje. A ipak, ako vam i dalje kiša nije po volji, sjetite se one mudre, stare "Post nubila Phoebus"... :)
Idem dalje (kvragu i HDZ, zašto su morali baš taj slogan uzeti, čovjek ga više ne može ni normalno koristiti a da ne počne s insinuacijama!) u novi tjedan. Samo dva kolokvija, pa nije to ništa. Znalo je biti i gore. A i dolje. :) Nikad dijagonalno lijevo, ne znam zašto. Whatever.
Uglavnom, budući da je zbrda-zdola post i počeo, tako će i svršiti pa vam evo malu Colbie, neka vam pjeva ono što bi moj mozak htio ispresti kada bi bio u stanju sastaviti koji pošten stih (a da nije za ubit se poslije čitanja).