Grozno sam i užasno biće i trebalo bi me iskorijeniti! Štoviše, upravo sam se ponio kao pravi pravcati hrvatski političar: natjerao sam drugoga da obavi prljavi posao umjesto mene!
Naime, pauk. Odvratno, gmizavo, nogato i guzato biće koje je sjedilo na plafonu mog svježe očišćenog balkona spavaće sobe. Imenom Saša, zato jer nisam znao radi li se o mužjaku ili ženki, a to je ime onako unisex. Još jučer sam ga snimio kako pomno plete mrežu koju sam mu uništio jednim jedinim potezom svoje roze Vileda rukavice midijum veličine. Pokušao sam zaspati uz otvorena vrata i ignorirati činjenicu da je ta odvratna zvijer na samo četiri metra od moje glave i čak sam i uspio, no negdje usred noći sam počeo halucinirati da je beštija počela ulaziti unutra (needless to say da je, zahvaljujući činjenici da sam se naprasno probudio nakon noćne more, izgledao osamsto puta veći i dlakaviji) pa sam skočio iz kreveta kao furija i skoro pa vrištao. Uvjerivši se da je divljač još na balkonu, pažljivo sam, da ga ne probudim, zatvorio vrata i nastavio spavati.
Jbga, bilo mi ga je žao ubiti. Imam problema s usmrćivanjem životinja pa makar to bili i odvratni, krakati pauci. Zato sam maloprije iskoristio Alenicha koji je spremno, nakon nekoliko promašaja, u polumraku, uspio dotući Sašu i privesti njegov maleni paučji život kraju. Tješim se činjenicom da njegova smrt neće biti uzaludna jer ću večeras blaženo zaspati i sutra biti produktivan. Osim toga, vjerojatno ih još petsto milijuna ima uokolo po svijetu. A što je najgore, jednom kada je bio dotučen, Saša stvarno nije izgledao tako opako. Sve je u nogama, kažem ja. Jednom kad ih ubiješ (ili kada ih drugi ubiju za tebe), noge se skvrče i nigdje one opake mrcine koja je vrebala sa zida i okretala se da me gleda ravno u oči. Brrrr, mrzim pauke… I molim, sva zajebavanja na račun toga što sam biolog, a nisam u stanju niti pogledati niti ubiti pauka ostavite za sebe jer, strine mi, ako nešto ne mogu podnijeti pored sebe to su onda pauci bilo koje vrste i veličine. Kukce još i nekako mogu, iako nisam presretan kada mi nešto upitne filogenije gmiže u vidnom polju, ali klještare niti volim niti toleriram!
A sada… RAT! Konačno sam, po drugi put, očistio istočni balkon od leteće gamadi i njihova ekskrementa! Napravili su bili toliki kaos i k tome se još i odvratno glasali svako prokleto jutro, a sa svojim gnjilim pjesmama počinjali bi i prije izlaska Sunca! Stoka prljava. Jučer sam, stoga, opremljen neprobojnim rukavicama, maskom za zaštitu respiratornog sustava i litrom i po Domestosa, krenuo u osvetu. Trajalo je dva puna sata no rezultat je bio pod bez i jednog jedinog traga golubljeg govna… U jednom trenutku mi je spužvica zapela za nekakav hrapavi qrčić i jednostavno izletjela iz ruke. Gledao sam kako blaženo pada s 18. kata, nadajući se da neće putem uplašiti neku nedužnu bakicu koja baš pere prozore, pa da ova ne krene za spužvom, od šoka. Većinu vremea sam proveo klečeći pa sam koljena sam ostavio negdje na pola poda, jednostanvno su otpala kao da nisu moja. Samo što sam se okrenuo kako bih isprao krpu, kravetina je sletjela na ogradu i posrala se na upravo oprani i oribani pod. Drskost! Preda mnom!
Pitate se zašto nisam imao učinkovitu zaštitu? Pokušao sam. CD-ovi su visjeli, vrećice i aluminijska folija šuškali ali prokleta gamad se naučila na sve i ničega se više nisu bojali. Mene nema po cijele dane doma tako da ne mogu sjediti na balkonu i tjerati golubove; imam i pametnijeg posla (khm, ovaj, jelte, da).
Uglavnom, NO MORE! Rano poslijepodne smo Ulfuz i ja proveli pletući mrežu od konopa preko otvora balkona. U to vrijeme je Saša još bio živ pa je vjerojatno sjedio u nekom zakutku i pitao se WTF. Mreža je krenula lijepo i simetrično ali je svršila kao čisti, nedeterminirani kaos. Učinkovit kaos, doduše, jer je dovoljno gusta da bi i obični Passer imao problema s prolaskom kroz nju. DODUŠE, tri ogromna problema u vidu rupetina zijevaju u obrambenom štitu, no uzdam se u visoku inteligenciju svoje i ne baš TOLIKO visoku inteligenciju neprijateljeve vrste. Naime, nismo mogli zabiti čavliće u beton jer je ubojito tvrd (iako sam imao čavle za beton), a bušilicu nemam jer sam ipak došao biologiju, a ne građevinu studirati. Kako nismo mogli, pomoću čavlića, zatvoriti cijelu šupljinu balkona, vezali smo mrežu za jedan od konopa za robu. To je ostavilo 40ak centimetara otvorenog prostora tik ispod plafona kroz koji bi gamad mogla uletjeti. Čavliće smo svejedno trebali zatucati u ogradu jer je za nešto trebalo vezati donji dio mreže. Ta čast je pripala Ulfuz jer sam ja već jednom blaženo ispustio čavao preko balkona, a skoro za njim i čekić. Sreća od Boga pa je ispod balkona krov Zagrebačke banke, a ne ulica. Doduše, ni Ulfuz nije prošla bez incidenata jer su i njoj ispadali čavli! :)))) Vjerujem da ne bi bilo ugodno da te sa šezdeset metara visne počne zaspitati čavlana kiša…
Također, uz rubove drvene ograde također zijeva otvor dovoljno velik da bi se po jedan leteći štakor mogao provući ali sumnjam da hoće. Vjerujem da će ih sam pogled na mrežu odgovoriti od nasrtaja. Oko 15.30 smo otišli na francuski i vratili se negdje oko 20.30, a govana bilo nije. Jedino me je bilo strah da ne nađem nekoliko komada zapletenih u mrežu jer je konop takve boje i debljine da se baš i ne vidi savršeno. :))) Nadam se da će da dejstvuje jer više mi se NE DA čistiti za njima, strine mi. Ako mi opet unerede balkon do neprepoznatljivosti, počet ću klati, iako sam maloprije napisao da ubijati ne mogu.
Meni je najvažnije da je Saša mrtav i da ne moram sanjati divovske paučnjake kako mi upadaju u sobu i obeščašćuju me do smrti. Iskreno se nadam da se nije stigao razmnožiti jer zadnje što mi trenutno u životu treba jest mnogobroja ljutita familija jednog ubijenog pauka. Bljah…
|