Bio jednom jedan post.... Nije se mogao sjetiti kako je nastao, no imao je osjećaj da je sve počelo na velikoj bijeloj površini preko koje su curili tekući kristalići... Sreća njegova pa ga nisu zabrinjavala nikakva egzistencijalna pitanja, jedino do čega mu je bilo stalo je da nastaje, raste, širi se... Da bude što bogatiji i što duži, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca. S tom mišlju, tresao se od uzbuđenja, promatrajući maleni, titrajući kursor koji je klizio površinom stvarajući valove kristalića koji su curili bijelom površinom, postepeno ga tkavši; čineći ga težim i ljepšim...
Post nije znao o čemu Tvorac piše. Koliko god se trudio, nije uspijevao pohvatati sva značenja samog sebe... Bilo je tu previše riječi koje su se gubile u izmaglici bijele površine kojom cure tekući kristalići. Povremeno bi uspio uhvatiti pokoju riječ te odgonetnuti njeno značenje. Tako je, na primjer, najbolje zapamtio riječi poput „samoća“, „tužan“, „prijatelji“, „ljubav“, „nepravedno“ jer su se te riječi najviše ponavljale tokom njegova tkanja... No, kada bi vam htio iskreno reći, Post bi ocijenio taj svoj neuspjeh u shvaćanju samog sebe potpuno nevažnim! Zašto bi se uopće trudio shvatiti o čemu Tvorac piše kada je njegova jedina zadaća da raste, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca? To je njegova zadaća, njegova uloga i smisao njegova postojanja...
Kako su prolazile minute u Tvorčevom svijetu, prolazile su godine u svijetu u kojem se tkao naš Post. Već je upoznao veoma mnogo razigranih tekućih kristalića koji su curili bijelom površinom, s puno njih bio je dobar no samo s nekolicinom je bio u savršenim odnosima i često su se zajedno družili, raspravljajući o tom čarobnom svijetu koji se nalazi s druge strane barijere koja okružuje bijelu površinu... Da su imali samo malo više spoznaja o samima sebi, shvatili bi da žive u dvodimenzionalnom svijetu i da nikada, ali baš nikada, neće proći barijeru i zaviriti u Tvorčev svijet. No sveudilj ih je fascinirala slika koju su uspjevali vidjeti kroz barijeru. Većinom je to bio Tvorac. Nisu znali kako bi ga okarakterizirali jer ga nisu mogli čuti niti osjetiti. Ali zato su jako dobro znali kako se Tvorac osjeća... Jer...tekući kristalići koji cure bijelom površinom otkrili su Postu jednu tajnu... Rekli su mu kako savršeno poznaju sve riječi jer, kojeg li čuda za naš Post, oni JESU riječi!
Post je taj trenutak ostao zatečen spoznajom... Ako ste možda pomislili da je Post konačno došao do trenutka kada mu je ponuđeno, kao na dlanu, da sazna o čemu to njegov Tvorac piše, prevarili ste se... Post vam je već odavno dao do znanja da ga to ne zanima, da ga ne zanima sadržaj samog sebe nego svrha zbog i radi koje nastaje: da raste, da ima svoju težinu i da ponosno odražava sve misli svoga Tvorca. Ne, shvatio je nešto drugo. Shvatio je da su njegovi prijatelji, njegovi tekući kristalići koji cure bijelom površinom, zapravo sastavni dio njegova života! Bez njih, Post ne bi postojao.. S druge pak strane, bez Posta, tekući kristalići koji cure bijelom površinom bili bi samo besmislena hrpa crne boje; Post je taj koji je njihove živote organizirao u smislene cjeline.
Spoznaja je bila previše i za Post i za tekuće kristaliće koji cure bijelom površinom. Kada su shvatili koliko su zapravo povezani i da jedni bez drugih ne mogu, postali su si još bolji, još bliskiji...nerazdvojni.
No s vremenom, Post je počeo osjećati promjene... Isprva nije mogao točno odrediti u kojem smjeru promjene preko bijele površine teku no svejedno ih je osjećao, svakim danom sve jače i jače... Pitao je svoje prijatelje što se događa no oni su bili previše zauzeti samima sobom jer imali su svojih problema...
Post se sada po prvi puta u svom životu zabrinuo. Bilo mu je čudno što ga njegovi prijatelji tekući kristalići koji cure bijelom površinom sve češće ignoriraju, baveći se svojim poslima, imajući sve manje vremena za posvetiti se Postu. Njemu to nije bilo jasno, kako ga mogu ignorirati prijatelji koji su sastavni djelovi njegova života?? Što se to događa? Posebno mu je nedostajao jedan određeni tekući kristalić koji curi bijelom površinom i koji je sve rjeđe i rjeđe curio prema njemu, curivši prema svome Miru.
Razvoj događaja nije se svidio Postu... Ne, nije mu se sviđalo to što njegovi prijatelji sve manje i manje čine njegov život sretnijim. Nisu ga činili nesretnijim, samo su curili preko svoje bijele površine nekamo drugamo... I što je onda Post učinio? Ono što je rekao da nikada neće! Uhvativši jedva nekoliko svojih prijatelja tekućih kristalića koji cure bijelom površinom, pitao ih je za pomoć. Zamolio ih je da mu ispričaju njegov sadržaj, njegovu priču. Iako su ga oni upozoravali da mu se neće svidjeti činjenice koje će čuti, Post nije odustajao... Pa su mu rekli...
Rekli su mu da tekućih kristalića koji cure bijelom površinom ima sve manje i manje jer ih Tvorac briše! Nestaju s bijele površine i nikada se više ne vraćaju! Post je bio zaprepašten tom spoznajom, i to iz dva razloga. Kao prvo, bio je zabrinut za svoje prijatelje, iskreno zabrinut ali nije ih mogao pronaći i pitati kako su i trebaju li što... A kao drugo, nestajanje njegovih prijatelja iz njegova života značilo je i nestajanje njega samoga! To je dakle bila promjena koju je osjećao čitavo ovo vrijeme; osjećaj samoće i sve veće praznine sada mu je postao jasan jer je otkrio uzrok! Ali tekući kristalići koji cure bijelom površinom rekli su mu još jednu stvar koja ga je možda zaprepastila još i više! Post je kriv! Post, da Post koji niti ne zna koja je njegova priča, kriv je za nestanak svojih prijatelja iz svoga života! Jer Tvorac je brisao i brisao tekuće kristaliće koji cure bijelom površinom svaki put kada bi primjetio da je Post postao previše iskren u svom izričaju... Tvorcu se nije sviđala činjenica da će njegov vlastiti život biti ismijan ili pogažen zbog nečeg tako glupog kao što je Post...
Post je bio shrvan... Prijatelji su ga napustili zbog njega samoga... Jedni druge su trebali, a jedni druge su uništavali. Shvatio je da mora nešto promijeniti
ili će nestati i jedni i drugi... A nije to želio, nije htio ostati bez svojih prijatelja... Pa još je mlad, tek mu je Dvadeset... Nije još život niti okusio... Ostane li bez prijatelja, ostat će bez samoga sebe...
I što se onda dogodilo? Tvorac je bacio pogled na bijelu površinu kojom cure tekući kristalići i vidio Istinu. Post je postao Istina... Previše je otkrivao... Vrijeme je došlo da se to prekine. Jer ako prijatelji, trodimenzionalni prijatelji koji nisu tekući ali svejedno cure sve dalje i dalje, shvate Istinu, napustit će Tvorca...
Post je prekasno shvatio što se događa... Dok je sa smrtnim strahom u očima promatrao Tvorca kroz barijeru i upijao posljednje slike tog okrutnog vanjskog svijeta koji ga je osudio, sjetio se svojih prijatelja, tekućih kristalića koji cure bijelom površinom... Samo oni nisu više curili, nosila ih je bujica krvničkog kursora, natrag i natrag sve dok nije bilo više niti jednog i sve što je ostalo bila je jeka očajnog vriska Posta na čistoj bijeloj površini preko koje curilo nije više ništa...
|