Dakle... Ne znam što bi od sebe. Kako mrzim ova razdoblja „praznog hoda“ kada nemam što za raditi, kada samo sjedim doma i trošim minute svog života buljeći u ekran kompjutera. Istini za volju, čitavo jutro proveo sam u gradu pokušavajući se obuti i obući. No budući da imam tu ČAST živjeti u Dubrovniku, onda sam i doživio sve njegove čari nagomilane u dva veoma nervozna sata. Jer od svega onoga što sam si namjerio kupiti, jedino pronađoh tenisice i jedne hlače (i to u benetona, tamo gdje sam reko da neću iz principa kupovat). Inače, čitav grad izgleda kao poslijeratna zona, zagrađeni izlozi, inventura amo, popis robe tamo, „ne radimo“ ovdje, „dođite sutra“ ondje... Katastrofa! A što je najtragičnije, nigdje ljudi!! Nema ni žive duše na ulicama, niti u deset ujutro, niti u osam naveče. Sinoć sam bio s Đinom i Draškom u pizzzzzzeriji gdje smo se nepotrebno tovili... Šetajući poslije do kolodvora, sreli smo valjda dva i po čovjeka i nekoliko auta koji su pored nas rezignirano prošli, kao da se pitaju kud, pobogu, idu... Osam navečer, nigdje ni žive duše. Jutros, ista stvar... Doduše, bilo je malo više ljudi ali ovi prazni izlozi...
Svratili smo u robnu kuću „Minčeta“ jer je u mojoj glavi titrala ideja da bi tamo mogo naći kakav pošten komad robe koji čak i priliježe na moju spodobu... HAHAHAHAHA, Minčeta se pretvorila u elitno odredište gdje je najjeftinija krpica procijenjena na nekoliko tisuća kuna. Baš se pitam zašto nema ni vražjeg čovjeka unutra i zašto TE butige nisu pod inventurom!?! Ajme mati moja...
Dubrovnik je stravičan grad. Ljeti izgleda kao da ima života samo zato što je gužva na Stradunu i na cestama... Ostala godišnja doba odišu prazninom i općom nezainteresiranošću za bilo što što se događa izvan vaših osobnih četri-pet zidova. Ali TOTALNOM! Pustoš, živa pustoš, to se ne može opisat nego treba doživit. Znam da mi nitko neće vjerovat ali tako je kako je. Čak niti obični mobitel, jeftini i nekvalitetan, ne možete kupit jer ih nemaju, pa zašto bi ih i imali kada deset i po Dubrovkinja i Dubrovčana uopće nije briga za mobitele u siječnju! Dizaster.
Iako! Danas sam, po prvi puta otkada sam se rodio, u ovom gradu doživio to da nemam POJMA gdje se nalazim! Šetali smo, moje rodice, mati i ja, prema ulici Iva Vojnovića jer smo bili u slijepoj zabludi da ću gore naći kakvu alavija majicu. O tome kako ništa živo nije radilo, neću niti pisat. Ali do gore smo došli nekim skalama koje su vijugale uzbrdo kao nabori kakve živčane anakonde... Gore na vrhu čekala nas je neka zgrada i neka žena koja je, idući valjda doma, začuđeno promatrala odakle smo mi to ispali! Moja mati je znala gdje smo ali rodice i ja smo živo iščekivali da vidimo gdje ćemo ispast. Na sreću, izronili smo taman tamo na Vojnoviću gdje smo i trebali. Ali da me netko zavezanih očiju doveo do one zgrade malo niže, odvezao me i pitao me gdje sam, odgovorio bi da sam u Bangladešu! Dakle, ovaj lijeni grad i dalje preda mnom skriva svoje intimne dijelove... Ne mogu vjerovat. Ali neka, svaki dan treba naučit nešto novo pa sam tako i ja danas naučio da se do Vojnovića može stići još jednom strmom uličicom.
(Vojnović je, za vas koji ne znate, jedna od tri JEDINE ulice u gradu po kojima se odvija većina svog prometa. Ostale dvije su A.Hebranga i ona ispred Tommyja za koju nemam pojma kako se zove, mislim da je Put Republike ili tako nešto. Naravno, najzanimljivije je kada vas ljeti na Prvom programu Hrv. radija uljudno zamole da ne prometujete Hebrangom, Vojnovićem i Republikom jer su čepovi, nego da koristite alternativne pravce. KOJE??? Đizs, jedini alternativni pravac je da si kupite helikopter i svladate upravljanje za desetak minuta! NEMA četvrte ulice kojom se može doći IGDJE u gradu, NE POSTOJI! 90% ostalih ULIČICA su jednosmjerne i do njih se dolazi preko ove tri... Dakle, mahnito! Ali neka, TURIZAM!!! Sve za bloody turizam... Zato je zimi na Republici takav propuh, samo još nedostaju one bale suhe travurine iz vesterna da upotpune ugođaj... Doživio sinoć, samo nije bila trava nego saket iz Tommyja. Prazan... Ah...
Anyhow, nije mi zanimljivo... A danas sam afinamente produžio vozačku. No ta činjenica je nekako izbjegla mom dragom pretku koji trenutno leži u krevetu, iskašljava pluća i ima 40 febru. Ali ponudio se da me sutra odvede tu gore u Čibaču do jednog butika gdje uvijek nađem poštenu robu za obuć se. Ma tko je vidio da ja, koji eto konačno SMIJEM vozit i u 3 ujutro!!!, sjednem u auto i odem si kupit faking majicu??? A da se tek odvezem u grad??? Pitam danas mater oćemo li otić do tog butika popodne, jel, autom, sad kad sam već produžio tu rozu glupaču i donirao 35 kuna taksenih maraka za potrebe države. „Možemo i pješke!“. E možemo i malo sutra!!!
Ne mogu vam opisat koji me jad hvata kad pojmim da očito do svoje 30 ili 40 neću bez apriornog stresa sjest u auto i odvest se negdje, voziti besciljno praznim ulicama, trošiti benzin, živcirati se u kakvoj gužvi, imati to prokleto strojče da se „odvezem od točke A do točke C via B“?? Ne, meni auto prestavlja nešto apstraktno, neku zvjer koju samo najbolji i najvještiji ljudi (poput mog pretka) mogu ukrotiti, nas ostale će ta zvijer prvom prilikom survat niz Orsulu sve do mora (ima jedno pola kilometra padine, ako ne i više, udaljenosti me nikad nisu išle). Ne... Svima je auto samo STVAR poput utije ili frižidera koja ti pomaže uštediti vrijeme i usput ti pruža komfor (i od utije jedno 56x skuplja za održavat ali neka), meni je to pojam nedostižnosti. Gadi mi se jer mi ga je ON ogadio... I sram me je sada, ali baš sram, pred Miškom, Ulfuz ili čak Jenny jer NEMAM POJMA voziti auto, a imam tu faking vozačku. Možda znam upaliti taj vražji izum, znam osnove ali da znam vozit? Ne, ja ne znam vozit. Bezveze. Čovječe, Jenny čim je položila odmah je dobila ključe od Mazde i sada služi kao šofer u obitelji, čak i oca na posao vozi!!! O tome kako Miško ima čak i svoj (više-manje) auto i da njih oboje već imaju kilometara i kilometara iskustva neću niti govorit!
Eto, došlo je do toga da ja tom problemu posvetim pola posta divljanja, a uopće ovih nekoliko odlomaka ne bi niti postojalo da moj predak (ma, njih oboje!) nije toliko tvrd, čudan, boježljiv, OVERPROTECTIVE!! Znate kada se divite astronautima, pilotima, kapetanima kruzera... Ili padobrancima ili bungee jumperima na njihovoj odvažnosti? E, ja se divim svim onima koji voze taj faking auto. Jer mi je ON to uzrokovao!!! I osjećam se GLUPO što o tome uopće moram pisati, što me to MUČI, a ne bi trebalo, što pizdim oko stvari koja je toliko TRIVIJALNA i nevrijedna spominjanja da je upravo nije fer!!!
Eto toliko... Ne znam za koji sam qrac uopće i vadio tu vozačku? Što će mi? „Za svaki slučaj“. Mislim da i bez glave ostane da bi se moj predak sam odvezao do Hitne, da me „poštedi“.
Ma toliko mi to smeta da nemate pojma koliko.. *lookup* Ustvari, i imate! :)))
UPDATE:
Hahahahahahahahaha... Given the fact da umirem u posvemašnjoj dosadi (i opet se smrzavam u krevetu), počeo sam malo čačkati po starim postovima, mahom od prošle godine koju sam, vjerujem da se živo sjećate, proveo u Đubravi.
Pa gledam koliko se toga promijenilo! Toliko sam bio uvjeren da neću živjeti u Travnome da sam samo tome posvetio četiri-pet postova!! Sva ona predviđanja o življenju s nekim tipom čiji je otac prijatelj mog pretka ili pak suživot s pretkovom tetkom se BOGU HVALA nisu obistinila tako da fakat imam na čemu biti zahvalan :))
Znate što se još promijenilo? Čitao sam svoj post s kraja 4. srednje gdje sam pisao kako imam emocionalni raspon čajne žličice (fraza iz HP-a) te kako vjerujem da nisam sposoban obvezati se i održavati vezu, da mi „to“ ne treba i da mi je bolje samom!! What a bunch of delicious bullshit! Ja? Nesposoban se vezati? Aemotivan?? NE TREBAM TO???? Hahahahahahaha... Mislim da proteklih godinu dana (i više) govori snažno protiv te hipoteze :)))
Odnosi između Miška i mene :)) S Ulfuz sam ostao isti ali s njim... Istina da mi je postao dopisni prijatelj ali kako li ga tada nisam razumio...! Ne razumijem ga, doduše, ni sada :) ali na dobrom sam putu ;)
Moj odnos prema vjeri... Kada usporedim sebe u srednjoj i sebe sada, primjećujem razliku veliku poput jedne petine Mjeseca! Na bolje, naravno :))
Ali ima jedna stvar koja se nije promijenila, hehe! Moj odnos prema lovi te obvezno gladovanje tjedan i po prije „plaće“. ALI!!! Također sam pronašao onaj post kada mi je bio pukao film pa sam si bio obećao da ću ići u SS i naći si posao!! Hehehe, done that :))) Jest da mi je trebalo godinu dana ali neka, better late then never...
Eto, umirem od dosade, tek je 23:35, Star Trek je tek u ponoća i kvarat, ne znam što da radim od sebe... Čujem da je Ulfuz back u Zagrebu... Dragog neću zvat, vječito ga prekidam u nečemu navečer i to mi diže tlak..... Jest da mi bolno nedostaje ali strpit ću se još malo, valjda me neće zaboravit :`(
Post je objavljen 03.01.2008. u 19:07 sati.