|
|
Učahurena stvarnost
30.12.2007., nedjelja
Jeeeeeej! :))))
28.12.2007., petak
One of few milestones (hopefully) before the glass barrier...
Kako bi bilo lijepo jednoga dana probuditi se i otkriti da su svi tvoji problemi samo daleka hrid u mirnom moru, da su sve tvoje želje postale opipljiva stvarnost, da je Nešto krišom, dok si spavao, preispitalo tvoje srce koje mu je, radosno što ga se uopće išta pita, otkrilo kako te usrećiti. Bilo bi lijepo jednom otvoriti oči, a nastaviti sanjati taj poseban san koji ti Sunce svako jutro, ništa jadno ne sluteći, otme s očiju prije nego što se stigneš s njom oprostiti i reći joj da jedva čekaš sljedeću noć kada ćete se opet susresti. Kad bi znalo što svakoga jutra prekida, sigurno da ne bi niti izašlo. Sigurno bi svi satovi zaustavili svoje kazaljke i dopustili ti da se barem nasitiš tog lažnog osjećaja ispunjenosti, kada već ispunjenost ne možeš postići na način kako to rade ljudi oko tebe.
O, kako li mora biti lijepo ležati pokriven u hladnoj sobi, obajsan toplinom poljupca za kojeg znaš kada će se dogoditi. A kako li je težak utrnuti osjećaj nemoći kada je jedino što možeš pitati se jesi li dovoljno zaslužio da se imaš pravo nadati toj toplini. Iščekivati zagrljaj koji bi i najhladniju noć pretvorio u buktinju sreće lijepo je kada znaš da je zagrljaj svakom sekundom sve bliže ali kada si svjestan da nikada nije ni bio daleko... Ali kada čekaš raširenih ruku, a sve što te grli je hudi prohladni vjetar šapućući tonove praznih nadanja i polomljenih snova, onda je teško zadržati svoj put ravnim i ne poželjeti odmoriti se od nastojanja.
San mora postati stvarnost ako želiš ostati stvaran. Jer ako život struji pored tebe, usporavajući tek toliko da se u laganom kasu sažali, već sljedeći trenutak poklanjajući pozornost nekome tko mu je više prirastao srcu, onda će tvoja stvarnost početi blijediti, sve dok se ne pretvori u čistu nestabilnu izmaglicu koju će otpuhati i najmanji lahor dvojbe.
Na tvome putu prema sreći, u tom nastojanju da je zamoliš za suradnju, postojat će uvijek kamenje dovoljno veliko da se možeš odmoriti, a opet dovoljno izvan staze da se o nj ne spotičeš. Bit će različitih boja, različite teksture i različite tvrdoće... Neki će biti dovoljno prostrani da ti pruže i više od odmora... Neki će biti toliko čvrsti, a opet toliko lagani da ćeš ih ponijeti sa sobom jer će ti biti teško rastati se od njih. A neki će ti, pak, toliko prirasti srcu ali počet će tonuti u vlažno tlo protiv tvoje volje. Gledat ćeš prilikom tog udaljavanja od tebe kako pronalaze svoju sreću i to će te podsjetiti da i ti proganjaš ostvarenje nekakvog sna, da i ti čezneš za pronalaskom svoje sreće...
Uh, kakve li će te tek sada misli početi opsjedati, kako li ćeš biti ljut na sebe što se ne možeš radovati zbog tuđe sreće... Odakle ti pravo da budeš nesretan jer je netko s kim si dijelio dio puta prema sreći eto stigao na cilj prije tebe, svojom zaslugom, svojim dijelima i svojim osobnim, skrivenim nastojanjima da promijeni svoje stanje u kojem se nalazi? Tek kada to shvatiš: da ne razmišljamo svi na isti način, tvoj korak nije iste duljine kao i nečiji drugi, da tuđe metode rješavaj tuđe nedaće, ne tvoje, tek tada imaš šanse iščupati se lokvice živog blata koju nisi niti primjetio i koja ti je već do grla došla. Ako shvatiš i PRIHVATIŠ činjenicu da će sve pasti na svoje mjesto i da će se to dogoditi upravo u najbolji mogući trenutak, tek tada imaš nade da svoj san pretvoriš u stvarnost, stvarnost koju neće rasplinuti niti novorođeno Sunce, niti prevrtljivi vjetar.
Ono mutno staklo između tebe i tvoje sreće koje je sve do sada rasplinjavalo njene obrise u neprepoznatljive oblike tamnosive (kada bi barem mogao vidjeti oči svoje sreće, značilo bi da si s iste strane stakla kao i ona!) upravo je popustilo u svojoj odlučnosti i obrisi su oštriji...
„Da, jedan korak naprijed, ali čitav kilometar unatrag“, misliš jer doživljavaš po stoti put jednaku epifaniju... I prije nego dovršiš misao, obrisi su sve mutniji i namreškaniji; sam si bacio kamen u jezero mirno poput ulja. Ha, ali nikada prije si nisi ostavio ovakav oblik podsjetnika na taj trenutak kada su obrisi bili najoštriji i kada si gotovo mogao osjetiti trunčicu te topline s druge strane! „Služit će“, pomisliš, „kao oznaka na mom neobičnom putu da sam ovdje bio i da mi je ovdje bilo jasnije nego ikada.“. Sljedeći milestone bit će kada obrisi postanu još jasniji i kada se pojavi prva pukotina u besprijekornoj mutnoj površini stakla... A nakon toga: krhotine...!
---tako nekako :))))
|
27.12.2007., četvrtak
Ovo nije još jedan uobičajeni božićni post...
Već nekoliko dana bezuspješno pokušavam napisati post... Započeo sam desetak puta i svaki put bi mi se smučilo nakon nekoliko prvih rečenica... Jednom sam čak dospio i do trećeg odlomka. Ali najviše me brine to što mi rečenice više ne klize kako su nekada znale kliziti; znalo je biti trenutaka kada bih bacio pogled na svoje stare postove i pitao se jesam li uistinu ja sve to napisao jer mi se činilo predivnim, dubokim i zanimljivim. A sada ništa, samo tvrdoglava prašina, nekakvi ostaci pokušaja koji se potežu po folderu s postovima i žao mi ih je izbrisati jer se i dalje nadam da će se pretvoriti u nešto smisleno. Ali čini mi se da neće.
Koliko primjećujem po svojim postovima, oni malo previše dosljedno prate moje psihološke trzavice te je dominantni motiv postalo bezgranično naricanje nad nepoštenim događajima koji me prate te generalno nezadovoljstvo svime što me okrzne u nastojanjima da se približi izvoru.
Previše sam nezadovoljan razvojem opće situacije; načinom na koji moj život puzi po sluzavoj podlozi. A zbilja nemam razloga za time i to onaj racionalni dio mene swarovski jasno razumije no onaj drugi, manijakalni dio koji naprosto bolesno uživa u situaciji ne predaje fajt tako lako. Znate li vi da sam se tek danas pošteno nasmijao kada sam bio s frendicama na kavi? Čitavo ovo vrijeme koje sam proveo kod kuće, od 21.12 ja se osjećam jadno, isprazno i nepotrebno.
„Možda postoji razlog“, govorim sam sebi, „ali nije ni približno dovoljno jak da argumentira ovo moje stanje!“. No mislite da to pomaže? Da mi pomaže to što sam svjestan da se ponašam kao obična američka tinejdžerica prožeta jadom što nije primljena u čiirlidersice?
I ovako su me napustile riječi; ne mogu se izraziti do kraja ali sve i da nisam pod spisateljskom osekom, svejedno ne bih mogao dočarati to jadno i prazno stanje u kojem se nalazim. Eto, možda ta riječ najbolje opisuje: prazno...
I zato neću pisati postove na temu kako mi je lijepo ovih praznika i kako uživam doma jer ne uživam. Niti ću pisati glupave novogodišnje odluke jer ne želim biti povrh svega još i licemjeran. Sada nema veselog mene, ne znam što ga je ubilo, možda jedna posebna vrsta gladi koja se ne da otjerati običnim masnim sendvičem. Možda usamljenost koju osjećam dok sjedim okružen ljudima. I unatoč svim ljudima koji mi govore da se ne prenemažem i glumatam, unatoč svim pokušajima razuvjeravanja da to nije tako i da se samo ponašam glupo, ja na kraju svakog dana, već dva mjeseca, osjećam samo prazninu. Jer kada ljudi odu ili kada poklopim slušalicu, ostajem samo ja bez ideje, bez cilja i bez želje da uopće sutra otvaram oči jer znam da će biti opet prokleto isto. Da ću većinu dana provesti buljeći u prazno i da ću eventually zaspati...
Uopće se ne osjećam živo... Osjećam se kao ovaj program u kojem pišem svoj post. Uključim se kada me netko treba, odem na faks da se apdejtam, a u međuvremenu ležim i čekam... Povremeno odem u šetnju po Mainframeu, sam, ali samo kada User naredi defragmentaciju. Najsretniji sam kada netko na meni piše roman jer znam da će provesti sa mnom puno vremena. Ali većinom se na meni pišu crtice...
|
22.12.2007., subota
RESURRECTION
It has finally happend! Natrag sam na svom prirodnom staništu i tu ću do daljnjega i ostati te nastojati potisnuti duboko u najdublje mračne zakutke uma sve ove mjesece koje sam proveo sam i nezaštićen u izgnanstvu. Dok u toplini svoga bloga staroga previjam rane i budim uspomene, želio bih zahvaliti Zlici koja mi je skrenula pažnju na advanced verziju helpdeska. svima vama koji ste mi donosili ljubav i hranu u prihvatilište te u konačnici i samom helpdesku kojem sam danas poslao mail i na isti dobio odgovor u roku od nekoliko sati. Zbilja su mi uljepšali Božić!
I tako se Medo (jučer) vratio u još jedno od svojih prirodnih staništa, svoju milu i sparušenu Župicu. Koliko mogu primjetiti, ništa se nije promijenilo i svaki put kada se vratim kući, imam dojam kao da vrijeme ovdje stoji ili pak teče neuobičajeno sporo. Grane na drveću stoje pod istim kutem, isto smeće napastuje vrt kojeg moja mati pokušava pokoriti, isti ljudi se međusobno kolju i navlače... Jedino se ja mijenjam. Sveukupna populacija je ostala šokirana (u pozitivnom undertonu) mojom pojavom, konstatirala da se očito u metropoli teško živi jer se ja svaki put vratim doma s nekoliko stotina kilograma manje i s jednim centrimetrom mišića više (u obujmu).
No... Ovaj moj dvostruki povratak (mislim i na blog i na dolaženje kući) nije protekao bez incidenata. Naime, u nedjelju mi je moj dragi predak, popularno znan kao đede, došao u posjet u metropolu jer je morao dizati mrenu s desnog oka. Iako sam se pokušao psihički pripremiti za nadolazeće nervne tsunamije koji će tresti obalu moje sive tvari čitav tjedan, I have failed. Već u nedjelju izgubio sam kontrolu nad njim kada si je kupio gomilu Žuja za „poslije objeda“. A fino me mati upozorila da će to pokušat učinit i da mu ne dam. No nije se meni jadnome lako borit s jednim 71godišnjakom tako da sam ga pustio da čini što ga volja. To se pokazalo kao loša ideja jer mi je poremetio čitav koncept stanovanja, brige i njege koju posvećujem svom privremenom boravištu u metropoli.
U ponedjeljak sam ga odveo do „Sestara nemilosrdnica“ u Vinogradsku da pita kada se treba javiti u bolnicu. Put do tamo je potrajao neobično dugo jer smo upali u valjda najveću gužvu koju su zagrebačke ulice ikad doživile. Đede je na sav glas kritizirao proklete aute, proklete Turke i Vlahe koji ih voze, ustvrdio kako se u Njemačkoj nikad ne događaju tragikomični zastoji... Cijeli autobus je odahnuo kada smo izašli van. To veče đede je napravio jednu lijepu stvar koja je uveselila Dragog u srijedu: kupio je tonu mesa. Naime, otkrio je Fiolićevu mesnicu u prizemlju zgrade i kupio nekoliko desetaka tisuća vrsta kobasica od kojih smo većinu donijeli doma. Kupio je i kilo pečenog odojka. Kupio je i tonu kruha, hektolitar mlijeka, tisuću i jednu vrstu čaja...
Čitav utorak proveo sam u bolnici, trčkarajući kao manijak po pola Zagreba kako bi udovoljio svim prohtjevima koje je doktorica postavila pred nas dvojicu. Osjećao sam se kao Herkules (samo oduzmite savršen stas i muskulaturu te božansko podrijetlo) pred 12 zadataka. Moravši odvesti đeda s Črnomerca do Kaptola i natrag (neki ultrabrzi pregled), posrnuo sam u nastojanjima da ga spriječim u strovaljivanju pola litre pive u želudac koji se već trebao početi privikavati na bolničku hranu. Vratio sam ga časnoj koja je upravo napadno primjetila pivski zadah, nabravši nos kao da sam joj stavio poluraspadnutog američkog tvora pred noge.
Srijeda mi je prošla u izmaglici. Znam da su mi Miško i Myrtus došli navečer da se pozdravimo i zaključimo ovu godinu, razmijenimo poklone za Božić (hvala, ljudi! :)) ), nahranimo Dragog i tak... Osim toga, jedino dobro taj dan je bila i činjenica da nismo imali praktikum iz faking algi jer se asistentici razbolilo dijete. Sad, znam da to nije razlog za veselje ali ipak... nisam mogao suzdržati se :))
Četvrtak... Ah. četvrtak... Dok sam se ja gušio u kancerogenim supstancama na praktikumu iz genetike, moga pretka su prerano otpustili iz bolnice. Zvao me je taman dok sam umakao predmetnicu u otopinu agaroze. Javio mi je da je nakon trostruke procesije oko bolnice konačno pronašao taxi i odvezao se do zgrade. Naravno da mu nisam dao ključ jer nije bilo razloga: trebali su ga pustiti jedno tri sata kasnije. Stoga je moj predak tamanio konjačice dok se moja faca nije tamo nacrtala. Faca koja je usput kupila mrtvu gusku koju će predak nositi doma... U avionu... Radioaktivna guska, nakon onog rentgena na Plesu... Zatim smo prešli cijeli Zagreb i tri sela uokolo jer je đede tražio topljenu mast. Naravno da ju nije našao i naravno da je prokleo svakog „Turka i Vlaha“ koji su mu, očito, za sve krivi. To veče pokušao sam se spakirat ali nije me baš išlo jer je đede, unatoč mojim krvavim naporima da to spriječim, odlučio pomoći... Nisam imao snage razvući kauč, spavao sam prelomljen preko njega.
Petak. Predak se tuširao oko 5 i po ujutro. Mene je dignuo u 7. Od jučer je ostalo pola kokoši; dao mi je ultimatum: „Ili pojedi sad ili ćemo prije nego uđemo u avion.“. Ne želeći izgledati sumnjivo preko svake granice i riskirati provođenje Božića u Remetincu, pojedoh pola kokoši u sedam i po ujutro. Ne moram vam ni govoriti koliko teško su zalogaji klizili prema mom želucu, meni koji tri mjeseca doručkuje većinom zrak. Đede, odlučivši zasrati svaki centimetar kuhinje, prigo je krvavicu u tavi... U osam ujutro... Zatim je sporadično prljao čaše i šalice, tjerajući me da do zadnjeg sekunda perem suđe jer nisam, naravno, ništa htio ostaviti da čeka moj povratak u metropolu... To je uzrokovalo „nespakiravanje“ pola stvari koje sam htio ponijeti...
Na aerodrom smo stigli prerano. Bili smo tamo deset do jedan, a avion je trebo poletit u 2 i 20. Krenuvši prema šalteru da se čekiramo i predamo prtljagu (i faking gusku), izgubio sam ga. Primjetio sam ga u daljini kako obavlja desant na detektor-vrata koja vode prema gejtovima. Zamolivši neku dragu časnu sestru da mi pričuva kufere (kako ne bi izgubio mjesto u redu), jedva sam mu objasnio da moramo prvo na ček-in, a onda na gejtove. Ajde nekako. Obavivši to, uslijedilo je `đeeeeenje!! Let OU384 Zagreb-Dubrovnik-Rim = delayed! Poletjeli smo u 4 sata popodne, provevši sat vremena zgniječeni u avionu na pisti dok smo čekali da se gospoda iz Amsterdama, koji presjedaju, udostoje pojaviti.
Došavši na aerodrom, odveli smo pretka doma, posjedili malo, odjurili doma i obišli pola susjedstva jer kao što rekoh, čitava Župa je bila svjesna da se ja vraćam u petak. I svi su, nekim čudom, znali koliko je i zašto avion kasnio... Ali jedna dobra vijest: ovaj put mi je kufer ostao čitav!!!
Eto, toliko za danas od mene. Dobro mi došli i dobro ja došao natrag na ove prostore... neke minimalne promjene će se dogodit ovijeh dana... Danas sam se nažderao zelene menestre i imo sam osjećaj kao da sam umro i otpluto u raj... Little Angel, zašto si nas ostavila??? Što to bloger.hr ima, a mi nemamo??? :((( Pusek!
|
|
|