Na neku foru se trebam održat budnim večeras jer veoma uskoro (kad završim ovaj post već će vjerojatno biti sutra) imam prvi kolokvij iz biokemije. Toliko je bezveze gradivo, toliko je lagano i meni zanimljivo da ću ga ljosnut, već sada vidim. O ovom fenomenu koji ne zahvaća samo meni nego dosta studenata sam čitao u udžbeniku iz sociološke psihologije. Naime, ego mi ne dopušta da potrošim više vremena od minimalca na učenje biokemije jer „ja to znam“. A to što mi je predak tu i što sam danas, na primjer, proveo cijeli cjelcati dan kod rodbine (aperitiv, predjelo, ručak, desert, sporadični keksić, kava, bespredmetne ćakule u kojima nisam sudjelovao, iščuđavanje što nemam curu/dečka/kućnog ljubimca/najdražu biljku) mi daje savršenu ispriku da egu potvrdim kako je ionako učinio sve što je mogao.
Istini za volju, pročitao sam poprilično o hemoglobinu i razumijem mehanizme koji su potrebni za teorijski dio ispita ali još uvijek ne znam „uvrštavati u formule“ (jer to je sve što se od mene očekuje da znam u vezi zadataka, to i pamćenje nekoliko konstanti). Također znam što bih trebao znati o primarnoj strukturi proteina ali nisam provježbao niti jednu titracijsku krivulju aminokiselina, iako je Semiramida nekidan to tako lijepo objasnila da bi i cigleni zid iza mene shvatio i briljirao na ispitu.
Uglavnom, predak je tu, popravlja stvari po stanu (a ima se toga bulikan za popravit), trebam ga pratiti do određenih butiga i nazad da se ne pogubi po gradu i sl. Čeka me učenje i sistematske botanike koja je u petak, ozbiljno učenje za praktikum iz biokemije s kojeg NE SMIJEM opet izletit jer ću u protivnom morat to ponovo upisat… A vremena je malo, biokemija je sutra tj. u ponedjeljak navečer… Ponedjeljak ujutro opet moram u grad s pretkom…
No dobro, te brige su samo moje, zašto da čitav online svijet o tome čita, zar ne? Osim toga, taj prokleti faks dominira apsolutno svakim mojim postom, što veoma očito pokazuje da nemam život izvan predavanja i praktikuma. Možda tako i mora biti kroz to razdoblje visokog obrazovanja. A što je to uopće „život“? Ne, pri tome ne mislim na oskidativne procese unutar stanice ili prepisivanje gena nego na onu frazu „nemam život“. S druge pak strane, prostor iza radijatora u sobi ima već i mikroklimu, kamoli vlastiti život, uskoro će ući u industrijsku revoluciju, a ja se neću maknuti s odavno mrtve, uzrankecane i disocirane točke u koju sam stigao i Bog je zaboravio kad, a on ima slonovsko pamćenje!
Rekla moja (druga) rodica danas za objedom svojoj materi da ne možeš samo tako izaći na ulicu i tražiti curu! A njezina mati se čudi kako to ja nisam uspio spojiti karijeru i ljubavni život, pa svi to rade. Volim pustiti familiju (kako širu, tako i onu nuklearnu) da misli kako sam se fokusirao 200% na fakultet i obrazovanje i da ću čežnju za najobičnijim ljudskim dodirom potisnuti sve tamo do 35. kad ću se najednom oženit i poklonit materi nekoliko unučića iz instant praška, doma u kadi ih uzgojit. A razlog je zapravo sasvim sedmi, s petim korijenom iz trideset, pomnoženim s dvije trećine propuha i jednom uncom čistog sranja. Da ne postoje raznorazni pritisci okoline gdje svako malo netko stisne određeni prišt tvoga ljubavnog života (kojeg?) i potom mikroskopira sadržaj, praveći se pametnim dozlaboga, nudeći svoju dijagnozu i moguće liječenje, bilo bi puno lakše živjeti.
Ja znam što ja znam. Moj odgovor danas na sve (dobronamjerne) provokacije je bio da mi je dobro ovako kako mi je. Kontrapaljba je glasila „mi ne znamo kako ti je“. Pa dobro, očito, ako sam tako rekao… Zašto me ljudi moraju maltretirati time? „Mora da se na tebe lijepe cure“, reče žena dok smo ručali. Aha, pomislio sam, ko muhe na govno. Ma po čemu li je to zaključila, da mi je znati. „Kako si samo šlank“, opet će ona, „mora da imaš neku“. Jes, pomislim ja nanovo, dok sam imao dvadeset kila više bila bi hereza da je koja slučajno bacila oko na mene ili da sam se ja usudio pogledati koju, no sada kada sam skinuo pokoje kilo i meni je dopušteno voljeti ili biti voljen. Fucking svijet.
I tako je vrijeme protjecalo, ja sam slušao stvari tipa „neka on sada uči, doći će vrijeme za 'to' poslije, ima vremena“. Fraza „ima vremena“ me nervira kao nemirni jež u rektumu. Tu frazu mi obično prosijavaju ljudi kojima je „vrijeme“ bilo naklonjeno i poštedjelo ih svoga frigidnog razvlačenja, puštajući ih bijednih mjesec-dva do godinu dana da se „odmore“. Meni kojemu teče 22. godina samačkog života kojeg nisu prekinuli niti jedan poljubac, ruka, skriveni pogled (makar krivo protumačen) koji bi možda govorio „a bi li ti, a?“ to zvuči poprilično šuplje. Ali meni ne smeta, neka vrijeme teče, kako ono više prolazi sve mi je ljepše „ovako kako mi je“, kako god bismo to mogli definirati.
Naravno, ima i onih koji su me proglasili apsolutnim lijenčinom koji čeka da mu damsel in distress padne pod kotače kočije života i rodi mu čitavu nogometnu momčad poslije toga. Ti su mi draži od „imavremenalaca“ jer su barem realniji. I nisu baš potpuno promašili bit. Znam da bez muke nema nauke i znam da dotična gospođa Medo neće izletjet iz tipki laptopa ili frižidera ali što dulje nema muke, to je sve teže odlučit se na nju.
Ah, vidim ja da sam skrenuo u transcendentalno i da mogu očekivati drvlje, kamenje, pokoju štipaljku za robu, ispljuvak i potpeticu 10cm, kalibra 45. Neka lete, možda koja pogodi pravo mjesto i pokrene me u nekom smjeru. Sve je bolje od kadavera vremena. A kako izliječiti rigor temporis? Go out there and die several times? But dying hurts at my age, I know, I've tried once. Pity, actually, it could have been nice to finally be able to say „True, I've tried it and I can honestly say that I'm better of alone“… All I can say now is that I'm one humongous idiot writing idiotic stuff, thinking idiotic thoughts and idiotically avoiding facing his personal demons. Have some faith, right? ;D
Post je objavljen 20.04.2009. u 00:05 sati.