Lijepi moji, ode ja doma… Točnije, idem za nekoliko sati. Shodno Murphyjevim zakonima, avion mi polijeće u pet i pedeset pet ujutro, bus s kolodvora kreće u četiri i po, a tramvaj iz Novog Zagreba u tri i po. Pitajte me sad kada se moram „probudit“, u koliko sati krenut, ajte molim vas! Da… Nemojte, ako su vam reproduktivni organi prirasli srcu.
I tako, budući da se ide doma, treba srediti brlog kako bi nenajavljena inspekcija ostala zadivljena besprijekornim stanjem stvari. U svjetlu toga, jučer sam blago preminuo u Gospodu čisteći balkon (onaj drugi…kojeg ne koristim…kojeg nisam odavno koristio) od golubljeg sranja. Stanje je bilo katastrofično, čak i preko toga… Ma, gore nije moglo biti. Stoka se tamo udomaćila jer mjesecima i mjesecima tamo nisam izlazio. A što su oni više srali, to se meni sve manje izlazilo (do you see a pattern here?). E, a onda sam ja odlučio potratiti pola noći na ribanje nekoliko metara kvadratnih Domestosom u tolikoj koncentraciji da se gulila fasada sa zgrade prekoputa koliko je zaudaralo. Baš me briga… Trebalo mi je pet kanti te gnjusobne tvari te osam krpa za pod (jer sam imao razrađenu veoma efikasnu taktiku) da balkon dovedem do onog stanja kada biste mogli na njega izaći i reći: „A, gle, posro ti se jedan golub na pločice!“ Da, sad tako izgleda. Također sam otkrio da leteća gamad ne voli rezidualni Domestos koji izbija iz svake pore poda, tako da ću ga redovito podmazivat obilatim količinama ako to znači da će mi balkon prestati biti golublji kupleraj.
Jutros sam praktički spavao na balkonu (samo metar od otvorenih vrata, na podu sobe) i čim je prvi mamlaz huknuo oko 6 sati, skočio sam i opsovao mu krilatu mater. Ostatak dana ih nije bilo… Jooooj, samo nek nađem govno tamo kad se vratim od doma, bit će roštiljada!
E, a u međuvremenu se pakiram za ići doma. Kako ostajem samo četiri dana, to znači da će mi osam kufera i milijun i jedan komad robe biti sasvim dovoljno, pa ne treba nosit sve, nije li tako? :D Još kad se tome doda nekoliko tona streljiva za fakultet (imat ću 1-2 kolokvija sljedeći tjedan, a moram i referat iz kemije napisat) te sve one trice i kučine koje moram nosit doma raznoraznim ljudima, pa zatim sva kohorta plastičnih posuda koje će mati velikodušno nasarmat (=napuniti sarmama) te naposljetku osobni grooming kit koji sadrži sve što jednom muškarcu u divljini može zatrebati, trebat će mi šleper.
Ne, imam samo kufer koji je napola napunjen. (Jer sam ga upravo punio. Da sam se kojim slučajem raspakiravao, bio bi napola prazan… Kod mene sve ovisi o situaciji.) Slobodno mjesto je tu da može akomodirati sarme, ostalu hranu, višak robe te garnituru posteljine. Po mogućnosti koju familijarnu bajaderu, pet kila pršuta (jednolično narezana), domaći dimljeni sir i jednu od onih Milkica za koje nikad nema dovoljno velikog papira da ju u nj zamotate. Hence the višak mjesta, kao što rekoh.
Mene jako nerviraju krave i volovi koji pod predavanjem drobe kao da izvoze kamen u Tunguziju. I ono iritantno žensko hihotanje. Nedavno se na faksu oformila casual grupa hihotaljki koje iskorištavaju svaki slobodni trenutak za zbijanje glava, šaputanje i onda grohotan smijeh koji odzvanja između meningi. I tako unedogled. Kao da sam back to the fucking highschool! I treba im milijun eona da se smire i začepe kad uđu u predavaonicu. Iako profesor već nadugačko predava, njihov smijeh još dulje zamire. A kad one začepe, počnu sa zujanjem dežurne drobilice. Čim se predavaonica skrasi i zavlada muk, here comes the background noise. Danas mi je maaalo falilo da dignem ruku, ispričam se prvo profesoru i onda saspem mlaz psovki. Sljedeći put oću, strine mi koju nemam! Pa to može mlatit jezikom do svršetka svijeta, da joj usta začepiš, na guzicu bi progovorila! Odvratno nešto, ne mogu vam opisati koliko to dekoncentrira! Babetine… Ne znam tko mi je gori, the hihoting party or the unshutuppable!
E. I onda sam se pokupio doma, uredno bojkotirao biokemiju i znakovni i prespavao popodne. Skoro sam zaspao na predavanju jutros! U jedanaest ura ja već čelom ciljam klupu pred sobom! TO sve zbog govana, što je potrajalo do sitnih noćnih urica. A još uvijek nisam done s poslom… Pa prekokrasno…
Idem, ljudi, sredit stvar, ubit oko na dva sata i onda pasat put doma. Nadam se da neću postat žrtva random nasilja na stanici u tri ujutro, nešto mi se ne slavi Uskrs na traumatologiji. Da ne idem na aerodrom, ponio bih novi nož, dovoljno dug i oštar da obescrijevi omanjeg nosoroga…
|