Blasted Sun! It`s piercing rays are penetrating the dirty windows, illuminating every damn bit of dust on the floor… And on the computer… And on me… Freak.
Anyway, vjerujem da suđe može pričekati još koji minut, trebovalo bi napisat pokoju pametnu. Ha, ako uopće budem u stanju jer mi se prsti neobično spotiču po tastaturu. Da pijem, pripisao bih to deliriju ali ovako jedino što mogu je pretpostaviti da sam umoran. Samo ne znam od čega… Dobro, sat i po vremena i 1000 kalorija vježbe vjerojatno može uzrokovati kratki prekid dotoka energije no to sam nadoknadio čim sam se vratio iz teretane. Sendvič je bio malen…
…no moja presvijetla to još nije pa je sad sva bolna nakon jučerašnjih sat vremena warpiranja po nasipu, the južna strana. Od jednog do trećeg mosta, prošao sam popriličan broj metara (nekoliko puta) i nagutao se mušica kao nikad u životu. Jedan pas je skoro ostao bez svog niskog života. Naravno, sve to mi draga guzica nije mogla oprostiti pa danas prosvjeduje koristeći izrazito bolne metode. A nisam ja kriv što je opet bila prisiljena zaboraviti gospodina sica kad mi bicikleto nije valjalo. Da ga pater familias nije nekidan ponovo reanimirao (po xilijunti put), vjerojatno bih ga u Savu bacio. Ili ne bih. Doduše, ekološki to bi čak i pomoglo jer bi se ribe (ako koja još uvijek u dotičnoj obitava) imale gdje sakriti…
No, my sanctuary is my own again… The predak je otišao doma, još u petak, nakon što je tjedan dana rintao po stanu i popravljao sve što se popraviti dalo. A, priznao je, stan se nije predao bez borbe. Stvari su pucale, padale, raspadale se i bježale od pretkove nemilosrdne ruke no uzalud jer stigao ih je i pohvatao sve do jedne. Dobro, većinu, neke mrcine je bilo bolje ne dirati jer bih u protivnom trebao sljedećih mjesec dana provesti u hotelu, dok se stvar ne sanira. Plod svega njegova rada je jedva vidljiv, kako i treba biti. Normalno ponašanje određenih dijelova namještaja govori da je netko nešto radio. Ormar je spašen od naprasne derivacije i neizbježnog integriranja s podom… Good. Ostavština? Usisivač. Sada mogu zujati u rano subotnje jutro i remetiti mir golubljem i inom svijetu koji obitava na osamnaestom katu.
Prašina… Mrzim ju. Ponekad je toliko mrzim da je pustim da se raduje po policama, nesvjesna da joj spreman veliki puč. I kad je uljuljkam u lažni osjećaj sigurnosti, napadnem kad je najranjivija (u zalazak sunca) i desetkujem sadržaj. Opetovano, sve dok ne uništim i zadnju desetinu. A ponekad prođe i nekoliko generacija dok ne odlučim objaviti rat. Neka, nije da je ikad ikoga ubila, možda samo pokoji blaži anafilaktički šok. Nekidan, doduše, kada sam je napao teškom artiljerijom na području koje mi je bilo nedostupno zbog geografskih razloga, panika zavladala zaradijatorjem i mnoge su obitelji čestica bile izgubljene. A crijevo moje nove mašine neumoljivo i dalje haralo, gulilo, trgalo i sisalo do iznemoglosti. Neka, tako treba…
Kao finishing touch došao je on, the Viledin močo. Njegova rasperjana glava, poput Meduzine, siktala je podovima sve dok i zadnja mrva nije bila skupljena izbačena u odvod. Nakon toga, plesao je svoj iskrzani ples još jednom, just to be sure. Drvo je povjerovalo u stare priče koje su pričali nekoć regal u dnevnom boravku i stolić za kavu, o vremenima kada je vosak tekao u potocima i kada su krpe nesmetano klizile drvenim površinama u potrazi za ustima žednim osvježenja. Da, dobila je i stolarija svoje zasluženo mlijeko…
I nakon što sam svoj Shrine učino pogodnim za život i provozao još milijun metričkih tona robe po mašini, sjeo sam i shvatio da to sve moram učini opet. Nakon samo dva dana, prašina je kroz vješto isplaniranu ofenzivu povratila sav izgubljeni teritorij, podovi vape za malo milosti, a drvo je suho kao da je Sahara ispružila svoje hrapave prste izvan granica pristojnosti. I čemu mi trud? Does this struggle ever ends? Can a man have a day without thinking of dust and bacteria wherever he goes? And those damned dishes! Just for once, once, they could actually do themselves…
I tako… Dok mi se život polako vraća u svoju rutinu, kupujem nove paste za zube i isprobavam ih, navlačim se polako na kavu, počinjem opet čitati. Jučer i danas bijah sam…
And here comes dusk… Finally, I can lift the shutters now and enjoy the last breath of the dying day. Prokleta televizija… Trebalo bi zabraniti kulinarske emisije! Moja snaga volje je savršeno snažna dok je nešto je stuče. Omanja krafnica, naprimjer, dovoljna je da smrvi zadnji otpor moje volje… Bananko… A kamoli delicije koje spravljaju ove brainless babe na televiziji! Sreća Božja što mi je uvalio lijenost pa mi je nevjerojatno teško sada se spustiti do Konzuma i uzeti nešto nepotrebno i kalorično… Jedan od razloga zašto držim frižider praznim je i to. Kad bi bio pun, zakon ravnoteže bi nalagao da se on i ja izjednačimo… Što manje hrane u njemu, manje u meni, it`s as simple as that. Možda jedna kavica, čisto da mi ubije volju za ičim… Otkad sam se to ja navukao na kavu? Prije sam je pio na mjesečnoj bazi, sada mi kola žilama… Još kad bi me barem držala budnim ali ne, zašto bi išta ne mene djelovalo kao i na ostatak svijeta? Ne, mene kofein treba uspavati kao bebu, ma naravno…
Uglavnom, pošto vidim da ovaj isprdak niti glave niti repa ima, idem svršiti s njegovim kljastim torzom i vratiti se „Eragonu“. Zaključio sam da mi je potrebno novo iščitavanje kako bih uhvatio malo više dubine. Kompjuter mi krasi toliko novih i nepročitanih knjiga, a ja se bavim već viđenim… I nije mi žao :) I suđe se nije samo opralo…
|