Hehehe, nakon što je Nessa u svom zadnjem postu spomenula, između ostalog, i koncert U2-a zbog kojeg je Zagreb jedan čitav dan morao duboko udahnut i držat zrak 24 sata kako bi se vidjelo hoće li se održat još jedan koncert, došlo mi je da vam ispričam svoj sinoćnji san.
Stojim ja tako s Miškom, Myrtus, i ubij me sad ako se mogu sjetit tko je bio treći tamo, na kiosku Tiska. I oko mene mahnita gužva, čovjek da ne povjeruje. Nakon nekog vremena shvatim da sam došao na red i tražim Colu. Miško me mune pod rebra (čekajte, skinuo mi se album od Nightwisha, idem provjerit ima li i ova verzija fucking voiceover na svakoj stvari) i skoro mi opsuje babu (kažem „skoro“ jer čovjek ne psuje, kako u stvarnosti tako ni u mojim snovima) i ukaže mi na to da bivam glup. Aha, pomislim si, vidi mene budale, stojim u redu cijelu noć da kupim Colu! I tako ja vadim novčanik, unutra sve novčanice od 2000 kuna! Pitam tetu prodavača (neidentificirani oblik, izgledalo je ko žensko s brkovima, ali kapitalcima) koliko su karte za U2. Kaže: 264 kune. Miško mi posuđuje jer mi ono nema za vratit od novčanice od 2000 kuna.
Rulja je ljuta što zadržavam red i svejedno želim kupiti Colu pa me odluče odgurat pred ulaz u Lisinski gdje se održava koncert koji samo što nije počeo. Putem prema vratima mimoilazim se s hodajućim prodavačem Cole i proganjam ga ali utekne mi kroz ogradu prema polju kukuruza. Miško me doziva i nesnosno plače, Myrtus pored njega također rida kao tarmana. Pitam što je. Miško drži moju kartu u svojoj ruci i govori mi kako njih troje (još uvijek se ne mogu sjetiti tko je bio treći) imaju mjesta jedno do drugoga, a ono glupo na kiosku je meni prodalo negdje gore u osamnaestoj loži na petom katu, odakle neću vidjeti niti čuti ništa.
Scena se mijenja i nalazimo se svi četvoro na njihovim mjestima. Sve je urešeno u bliještećim nijansama ljubičaste posute zlatnim šljokicama. Reflektori tuku tako da se znojim kao da nosim krdo slonova na leđima. Dolazi zaštitar jer je shvatio da ja imam kartu za lože te me odvlači. Vičem im da se drže i neka im Bog pomogne, ako preživimo vidimo se ispred. Rulja stvara stampedo ulazeći u dvoranu i nekoliko žena pogiba.
Nalazim se u svojoj loži i odmah shvaćam da Lisinski „iza kulisa“ neodoljivo podsjeća na razvaljeni kompleks hotela u mom rodnom selu koji se još od rata nije obnovio. Boja otpada sa zidova, pošteni narod je ogulio apsolutno svaki komad drvne zidne popele (za naložit doma), prozori su porazbijani, postoji milijun različitih prolaza i hodnika za poslugu. Provlačim se tuda i vješto izbjegavam čuvarima koji me love. Jedan prolaz me dovodi do prazne prostorije s prozorom koji gleda na dvorište ispred. Rulja se kolje za nekoliko preostalih karata, padaju glave, plač i škrgut zuba, krv frca… Odmičem se i ulijećem u novu prostoriju. Prozor gleda u drugu prostoriju (svaka čast arhitektu) gdje se U2-ovci pripremaju za sprov…ovaj koncert. Komentiraju kako je narod glup i kako će si svi kupit nove Lamborghinije od zarade. Opet stiže čuvar. Nezemaljskim sposobnostima provlačim se kroz nekakve rešetke koje je moj usnuli mozak upravo posadio nasred prolaza i ulijećem opet na parter gdje rulja i dalje čeka početak koncerta…. Toliko sam se umorio trčeći po praznim hodnicima Lisinskog koji su izgledali kao da su ispali iz kakve first person shooter igre sa hrpom nadobudnih zombija… Uopće mi se više ne da slušati ih i budim se jer mi alarm zvoni. Tko li je bio treći?
Dakle, sanjao sam ih… Možda mi moja podsvijest govori da bih trebao poći na koncert? Ili ne? Ili da će država, kao antirecesijsku mjeru, izdati novčanicu od 2000 kuna. Vjerojatno će slika nage Simonice biti na njoj, a s druge strane slika prazne državne blagajne i Sanadera u Remetincu.
E, a osim što sanjam koncert o kojem cijela država bruji kao da opisuje dolazak Christa himself, imam problema sa zubom. Onim što ga je Žarko odlučio poštedjeti vađenja živca i pružiti mu šansu da se izliječi. Izgleda da se živac samoubio. Doktorica je otvorila zub, onesvijestila se kada je nekrotično tkivo zasmrdilo kao da je falanga tvorova prdnula istovremeno i komentirala kako to nije u redu. No shit, pomislio sam dok mi je iz usta izlazila zelena izmaglica kakva se obično diže ponad kompostišta. Isprala je stoku i ostavila otvoreno, da se drenira. To je bilo početkom travnja. U međuvremenu sam bio na jednom ispiranju i vađenju hrane iz rupe koje je bilo taman dovoljno da prehrani oveće selo u Bijafri. E, a prije nekoliko dana dogodio se gnoj. Polovica gornje labrnje mi je sada tako natekla da debelo konkurira Sevi i Cigiju united! I sav taj gnoj povremeno odluči prošetati po mojoj bukalnoj šupljini i napraviti odor intolerandus! Strah me je da mi se desni ne raspadnu od svog tog „punjenja“. Mažem gelom, pijem antibiotik (kojim sam se skoro ubio jer sam zaboravio doktoru napomenuti da sam alergičan na penicilin, a kad sam se konačno sjetio i vratio se u ordinaciju, čovjek me temeljito oprao i prepisao mi nešto sintetičko bez penicilina), perem zube mekanom četkicom tristo puta dnevno kako hrana ne bi ulazila u rupu (vata jednostavno ispadne van). Danas mi je doktor proširio rupu da gospar gnoj ima kuda bolje istjecat. Ovo stanje me danas koštalo praktikuma iz biokemije koji ću morat nadoknađivat u srcu lipnja kada će asfalt vani teći u potocima…
Uglavnom, bajno, ludo i nezaboravno… I Nightwish nema voiceovera, konačno! I mora li svaki put kada otvorim balkonska vrata neka bubetina od tri kila uletit unutra i natjerati me da je četiri sata pokušavam milosrdno izbaciti van jer mi ju je žao koknut na licu mjesta. Faking sentimenti…
I osim svega toga nemam ništa novo za raportirati. Dok čekam ponoća da drmnem antibiotik koji ima okus kao da je iskliznuo iz devina šupka, te da pogledam „Uvod u anatomiju“ (totalno sam postao ovisan o njima i glavni su razlog zašto sam ujutro neispavan), slušam Mariah Carey i baš uživam. Cura lijepo pjeva… No, odoh bolovati. Trebam li pisati kako smo Ketonal i ja postali nerazdvojni i baš nam je lijepo zajedno? Da, jbga, da je Bog htio da muškarci dobro podnose bol, dao bi nam da rađamo. Ovako se i zbog slomljene trepavice moramo kljukat analgeticima… Je, živio meki muški rod!
|