Ima li među vama onih koji vole kišu? U bilo kakvom obliku, bilo kada i bilo gdje? Ja obožavam. Sjedim sada uz prozor knjižnice Kemijskog odsjeka, jedva pronašavši utičnicu za napojiti svoj jadni laptop koji je već izdahnuo svojih nevjerojatnih dva sata baterije. Nigdje niti jedne! Stoga sam pričekao da se knjižnica isprazni i onda se dao u potragu. Brzo sam je locirao, iza jedne stalaže s knjigama (matere ti, a sučijem bi bila u knjižnici nego s knjigami?), svu prekrivenu paučinom, paucima, mrtvim muhama i babama rogama, vješto skrivenu. Kao da je najveće kriminalno djelo uključiti kompjuter u struju!
A zašto sjedim uopće u knjižnici? Ako se možete sjetiti (a nije bilo tako davno, pokušajte), danas jemam kolokvij iz bijokemije (konkretno, za nekih dva sata). Nakon jutarnje jurnjave po gradu, šopingiranja i znojenja iako je vrijeme guzavo, sjurio sam se doma, na brzinu „podaprao“, kako to kaže moja mati, i odjurio na Kemiju. Negdje oko jedan popodne sam stigao tu gore i otad učim. Ali stvarno učim. Sve do maloprije, dakle nekih četiri sata iščitavao sam sve o aminokiselinama, učio ih nacrtati, gledao kada se koji bočni lanac protonira odnosno deprotonira, čitao o proteinima iz velike zelene knjige koja nije Stryer ali je svejedno korisna za naučiti ponešto… Čitao sam i Stryera (the Holy Bible of Biochemistry) kojeg imam na kompjuteru (u onih dva sata koliko je držala baterija)… A kada sam se uhvatio da čitam iz velike zelene knjige o stvarima koje UOPĆE neće biti u kolokviju (poput dorade RNA i proizvodnje te dotjerivanja proteina), zaključio sam da je vrijeme za break. I sada pišem post iako nemam načina za objaviti ga niti pogledati ima li što novo na blogu, kakva ispižđjela reakcija ili slično :) Vidjet ću večeras.
Pretka sam ostavio doma da maltretira balkonska vrata. Iskreno se nadam da mu ništa neće poći po zlu, da se neće strmopizdit s gotovo 60 metara visine u ništavilo, da si neće pokidat prste ubodnom pilom po koju smo u subotu išli na Šitnjak u Peveca… Ne šalje mi SMS-ove, ne zove, nadam se da je živ.
No… Tako ja sjedim u (sada već) praznoj knjižnici, slušam muziku, dijelim kisik s knjižničarkom i pogledom bludim po Horvatovcu (barem po onom dijelu koji mogu vidjeti s prozora a da ne istežem vrat previše). Novi album Nightwisha se savršeno uklapa u atmosferu i ako ovako nastavi, zaspat ću ko baterija topova… Daždi neumoljivo, sitno, ravno pod 90 jer nema ni čuha vjetra. Volim kada pada kiša, a ne puše vjetar. Doduše, NISAM ponio ombrelu sa sobom (kao da nemam oči pa nisam mogao primijetiti olovnosive. munjonosne oblake poviše glave kada sam izlazio iz kuće, a još sam im 60 metara bliži nego oni ljudi na ulici!) i ako ovako nastavi, okisnut ću ko zekonja do doma. Baš mene briga za mene ali na leđima imat ću my precious komp koji je izrazito hidrofoban… Da nemam kompjuter za čiju neizvjesnu sudbinu se brinem, uživao bih u prizoru 200%.
Ne znam zašto kiša baca ljude u depresiju. „Bolje u depresiju nego u kompresiju“, kako kaže moja vehementna mati dok komprimira nekakvu bubu koja je izmiljila ispod lista salate. Slažem se s njom, radije bih bio deprimiran nego komprimiran no mene kiša nikad nije bacala u depresiju.
Najviše volim zimske prolome oblaka i užasne, opake gromove koji lome zelene površine, žežu pustopoljinama i brontulaju okolnim brdima. Najdraže mi je tada sjesti pored prozora, umotati se u kakvu dekicu, dohvatiti ukusnu knjigu i žvaljiti je dok ugođaj ne mine. To sam mogao raditi doma, gdje se stan oskudnije grijao i gdje su takvi prolomi oblaka bili češći. Tu gore nema grmljavinskih nevremena, a ako se zamotam u dekicu pored prozora, isparit ću zajedno s njom jer je ispod prozora radijator na milijun i jedan kelvin koji stan tjera u stanje kojeg se i Sahara može posramiti! Kako bih uprizorio barem dio scene, otvarao bih vrata, rashlađivao stan do temperature stvaranja siga, skidao se u oskudne dijelove odjeće i potom se umatao u dekicu pored prozora. Jbga, hladnoća bi kratko trajala i uskoro bih koagulirao od muke i vrućine.
E… A odmah iza zimskih nevremena dragi su mu proljetno-ljetni nenadani pljuskovi koji donesu osvježenje kad za njim vapi svaka stanica tvoga tijela koja još može razmišljati svojim nukleusom. I miris užeglog asfalta koji se hladi. Ljudi bježe kao da s neba padaju naoštrene helebarde! A ja se šetam, apsolutno oblivious na sve oko sebe… Uzimam dažd u se pinocitozom. Jednom me zadesio takav pljusak dok sam još u srednju išao. Lipanj mjesec bijaše, škola samo što nije finula i zaredali prezačinjeni, vrući dani. Jutro izgledalo jednako suho kao i sva prethodna pa mi nije ni na pamet palo ponijet ombrelu sa sobom. Zadnji sat, sedmi, samo što nije završio, kad ono KRES. Jedna munja opizdi u vrh sv. Ignacija koji svojim lijevim bokom naliježe na školu. KRES, druga tresne u sv. Spasa, ako se ne varam (više ne znam kako idu kule na južnoistočnoj strani zidina). I nakon nje potop. Kakav Noa, kakva arka i sve živine svijeta, daždilo je tako jako da su ljudima vani pucale ombrele od pritiska padajuće vode! Sve kokoši iz razreda se uspaničile, boje se vode ko da su od cukra načinjene. A ja sav sretan pješke nizbrdo pa uzbrdo! Morao sam jer bi mi inače uteko autobus. Došavši na Stradun gledam kako se more turista slijeva ispod nekoliko razapetih tendi i bježi od navale vodurine. Tek ih nekoliko hoda bezbrižno kao i ja. Hrpa Japanki upire prstom u me, vadi water-resistant fotoaparate i škljoca u mom smjeru. A ja izgledam ko miš iz ulja… Nakon tri sekunde već sam bio mokar kao da sam preplivao relaciju Dubrovnik-Ancona. Bus, naravno, pobjegao, zvao ćaću da dođe po me, sjeo u auto i promočio ga do amortizera… Ali bilo je lijepo, preporodio se.
I tako, baš volim kišu, nije mi problem okisnut, svaki put kad pada oraspoloži me. Gle, za malo više od sata imam veoma bitan kolokvij! Bah, nije jedini ovaj tjedan, zašto da se samo oko njega nerviram! :) Mislim da ću češće dolaziti tu gore na kemiju jer mi je baš lijepo učiti ovdje. Mogu dolaziti ponedjeljkom popodne i srijedom prije praktikuma. I petkom poslije francuskog. Divno… NSB je previše napuhan, tišina kao da sam Pale sam na svijetu. Idu mi na nerve „kolege“ koji dođu u osam ujutro, jednom jedinom okrnjenom olovčicom „rezerviraju“ stol i onda nestanu u vidu tanke magle nekuda. Vrate se tek oko četiri popodne, pokupe olovčicu i odu doma! WTF??? Zato biram manje napeta mjesta poput Kemijskog odsjeka gdje možeš u knjižnici pojest i popit ko čovjek, pričat glasnije od 1 db, otvorit prozor, gledat kišu… I manja je gužva…
Da… Raspisao se ja. Zapravo čekam da dođe Semiramida (a načekat ću se jer je rekla da će doć tek oko šes i po [došla oko šes, nap. a.]) jer mi je dopizdilo, blago rečeno, učit jedno te isto. Mogao bih eventualno ponovit strukture aminokiselina, čisto zato da me ne iznenadi neki tamo histidin koji će sto posto bit, a ja se uvijek spotaknem o kakvu strateški veoma netočno postavljenu dvostruku vezu. A idem usput i ćaći poslat poruku da vidim drži li se. Gladan sam… I alone in the semi-dark room full of books. „This is the life“, pjeva Amy MacDonald.
Aneks na post:
Došao doma... Kiša taman stala da me propusti, kad sam zakoračio u stan vani prolom oblaka... Ćaća čitav... Kolokvij iz biokemije prošao nedefinirano, samo Bog zna što je moja pametnost uspjela dokučit i napisat ispravno. Od hemoglobina ni z, naravno. No barem znam sebi za dušu (lijepo kad imam vremena učiti sebi za gušt). I tako. Čovjek očekivao od tihevode da će izrigat magmu po meni, a ona mi niz dlaku ide :))) It feels good :) Hvala... A nastavak će uskoro, nadam se, čim se dogovorim sa sistematskom botanikom i ostatkom, kad ostanem opet sam sa svojim mislima i s muzikom... :))) Evo, btw, tihavodo, shvatio sam hint, idem otkinuti nokte na nogama :))) Ja također obožavam fantasy i sada pokušavam stvoriti nešto što bih htio inače čitati kod drugih: akcija, akcija i još malo akcije (a da opet ima nekakvu dubinu)... Naravno, sad će mene Zlica razapeti i reći kako petnaest tisuća stranica dobrog dijaloga i unutarnjih previranja jednostavno klistira dušu i ja se slažem ali moja malenkost želi ući in medias res prije nego što je res uopće shvatila da ima medias! U svakom slučaju, umnogome hvala na komplimentima i samo nastavite s trpljenjem moje pomaknute pojave :) Ja se idem crvenit negdje :)) Pušeki...
|