Danas smo TREBALI imati advanced class francuskog. Kažem „trebali“ jer ga opet nismo imali. Jebemu idiote od ljudi.
Uglavnom. Dogovor s Francuzićem je ovakav: dolazimo na tečaj, pišemo mu mail ako ne možemo doći, ne drži tečaj ako nas je manje od deset. Tako smo se dogovorili, potpisali smo „ugovor“ koji je on sastavio, sa svim „pravilima igre“ i popratim sankcijama (javno pranje, izbacivanje s tečaja i sl.). Yet, ljudi su stoka.
On nam na početku svakog tjedna pošalje mailove. Personalizirane, svakome svoj... Napiše par rečenica, po mogućnost upitnih tako da mu moramo odgovoriti i vježbati francusku ortografiju, te nas usput pita dolazimo li na tečaj tad i tad. Ukoliko iz naših odgovora zaključi da nas neće biti deset, nema tečaja. Dosad se nikad nije dogodilo da nam je javio kako se tečaj odgađa jer neće biti dovoljno ljudi. Dosad smo već oko 5 puta izvisili jer nas je došlo DEVET.
Kao danas. Došlo nas je devet. Meni se tako i tako nije išlo jer sam zbog francuskog morao otpiliti Alenicha koji je htio doći kod mene malo visiti... Radijatorske cijevi su bile zahvalne na činjenici da neće doći, no ja sam bio tužan jer, eto, ne mogu se družiti s frendom jer moram na francuski. Kojeg volim i obožavam i sviđaju mi se tečajevi (kad ne moramo glumiti budale i izvoditi bijesne gliste pred PBF-ovcima).
I odem ja u grad, sa slušalicama u ušima. Na pola puta do tramvaja shvatim da sam zaboravio gurnuti u Zenicha jednu od SD kartica s ogromnim miksom stvari pa se morah zadovoljiti onim što je bilo na njemu.
Dobro, ionako su se vrtile samo četiri iste stvari :D I dođem ja do grada. Sjednem u Vijećnicu i dođe vrijeme (16.30), nas osmero. Počinjem polako pizdit, Francuzić isto, kadli, eto, uđe kolegica koja uvijek kasni. Super, sad nas je devet. Još gore.
Kolegice zovu jednog tipa koji je rekao da će doći. On je doma (živi u zgradi prekoputa moje) i ne namjerava doći, a nikoga nije obavijestio. Druga kolegica zove jednu curu koja je također rekla da će doći. Ona na pola puta prema Vukovaru, također nikoga obavijestila da neće doći. Francuzić popizdio do kraja. Počeli smo se svađati. Tj., oni su se svađali, ja sam šutio jer mi se nije dalo izvlačiti i oštriti čitav set ratnih sjekira koje sam dobio gratis pri narudžbi Xena lonaca za kuhanje paste.
Francuzić očekuje od nas da svi budemo veliki prijatelji, da se konstatno družimo i obožavamo, komuniciramo i znamo svi sve o svima. Krivi nas jer opet nema francuskog za danas. Pokušavaju mu objasniti da mi međusobno nismo najbolji prijatelji nego kolege i da se ne čujemo svaki dan. Ne čujemo se nikako, viđamo se u prolazu na hodniku i na tečaju. On to ne razumije. Mi smo trebali znati da ovo dvoje neće doći. Na koju jebenu foru? Što ja trebam svakoga ponaosob nazvati svaki put i pitati hoće li doći? Pa što ako mi kaže da će doći, a onda ne dođe, kao što je bio slučaj danas? Zar moram trčati za svima i tjerati ih da odrastu i ponašaju se odgovorno? To su kolege koji su stariji od mene... Osim toga, zašto bih ja bio odgovoran za tuđi nemar i bezobraštinu? Sorry, Francuziću, tako ti to ne funkcionira u Rvackoj.
Sat kojeg nismo imali se pretvorio u 90 minuta moralnih lekcija, rasprava o Crkvi i mentalitetu i svemu, sa snažnim naglaskom na činjenicu da su sve naše diplome i papiri za guzicu obrisat ako se međusobno ne volimo. Rekao nam je kako su kod njega u Francuskoj ljudi prijatelji na temelju zajedničkih interesa i da mu je čudno kako to da pripadnici jedne grupe s tečaja francuskog nisu međusobno best buddies, budući da imaju zajednički interes, a to je francuski. E pa nisu, jer to tako ne ide. Where is logic in that? Ja očekujem da će mu idioti javiti kada neće doći! Zašto bih ja morao voditi brigu o tuđim životima i organizirati ih kada imam svoj život (kakav-takav) kojeg organiziram i to mi je sasvim dovoljno.
Bilo je tu dosta priče o moralu i stanju stvari i kako je njemu sve to čudno, no jbga... Nisam mogao otići jer, tehnički, trebali smo imati sat i to znači da u to vrijeme nemam nikakvih drugih obveza. Stoga sam sjedio tamo i slušao gluposti. Šutio sam cijelo vrijeme jer bih se inače posvađao s njime i samo zakomplicirao stvar.
Obožavam francuski, ide me i stvarno je lagan jezik. Fantastičan je. Besplatan je tečaj. Nemam keša za tečajeve jer jednostavno nemam. I to je jedini razlog zašto trpim ove besmislice i idiote od kolega koji nisu u stanju odvojiti minutu za poslati mail i javiti da neće doći. Da imam novca, već bih se odavno pokupio, platio koliko treba da doguram od nekakvog advanced stupnja i super. No to ne mogu napraviti pa sam primoran trpjeti tuđu neodgovornost. Baš sam ljut. Pitat ću kolegu kad ga vidim namjerava li još koji put to napraviti, tako da znam i ja taj dan ostati doma i uklopiti se svojom arogancijom i bezobrazlukom u lajtmotiv dana.
Preokrenuo sam i čitavu spavaću sobu. Sorry, Zlica, znam da te moji pothvati po stanu bacaju u depresiju ali moraš shvatiti da mi je dosadno, a budući da ne idem nikud i da su svi moji frendovi zauzeti i away, jedino što mi preostaje jest okretati namještaj i ribati pod. Tako sam danas KONAČNO složio svu robu koja se potezala uokolo po sobi i pravila strahovit nered. Ne znam zašto no odjeća mi predstavlja ogroman problem u organizaciji. Sve drugo može bit pod špagu u roku keks ali roba... To tjednima stoji uokolo, razbacano (oprano, naravno, samo neopeglano i nagomilano kao da je dan za grabljenje u Crvenom križu) i samo izvlačim i peglam u zadnji tren kad mi nešto treba. Već godinama pokušavam stati tome na kraj no ne uspijevam.
Danas sam pomaknuo krevet gotovo ispod OGROMNOG prozora, u nadi da će me svjetlost ujutro uspješnije buditi. Stol je već nestao otamo u prijašnjoj turi velike seobe namještaja, tako da sad ima više slobodnog prostora za zrak, a manje površina za prašinu. SVA roba je posložena, razdvojena, sortirana po „dugoći“ rukava i po bojama... Da, znam, bolesno, no sve je po duginim bojama... Jbga... Kill me, but that is who I am. Jedna tura robe se suši, a mašina puna šugamana i posteljine čeka vožnju. I sad sve to tamo izgleda kao hotelska soba, fali još samo čokoladica na kušinu :D O metričkim tonama prašine ispod kreveta niti neću, sram me je.
Zadnji veliki pothvat koji me čeka jest sređivanje istočnog balkona. Taj je već mjesecima toliko zasran by golubovi da je to nehumano. Strah me je i pogledati, nisam već tjednima. A dobro bi mi došao da uvečer sjednem tamo i špijam u mraku malo po prozorima zgrade prekoputa, na primjer. Ili da mogu otvoriti vrata i pustiti malo predivnog, hladnog zraka unutra. Ovako me strah da ne dobijem kakvu boleštinu iz tih govana. Odvratno, sramim se. To ću tamo s ponedjeljka. Inače, u mojoj familiji izraz „s ponedjeljka“ u slobodnom prijevodu znači „nikad, pa ni tad“.
Napravio sam playlistu za sutra. Rano ujutro mi dolaze Ulfuz et son chéri. Namjeravaju ovdje provesti čitav dan, a navečer bismo mogli baciti po koje oko na platno u CineStaru. Ugl, baš lijepo. Već tjedan dana ih nisam pošteno vidio, osim u gradu, gotovo pa u prolazu. Interesting... Ah, ti ispitni rokovi.
Zaključio sam da nije zdravo imati (previše) slobodnog vremena. Smeta mi kad nemam što raditi. Ja sam društvena živina, a najčešće nemam žrtava kada mi je dosadno, pa ne radim ništa nego buljim u monitor/ekran i ne radim ništa/pišem gluposti. No... Mene čeka moja anatomija (ne „moja“ nego općeljudska, hehehe). I pisanje poduljeg posta, zajedno sa Semmy, o GM hrani. To će biti zanimljivo jer se odavno nisam morao braniti od drvlja i kamenja... Čeka me i... Ma, ništa me više ne čeka... :D
Btw, nevjerojatno... Nakon 20. uzastopnog puta uspio sam se logirati... Koji vrag se događa i namjeravaju li to popraviti ili im trebam slati feedback u veoma negativnom tonu???