Interesantne li pojave. Imam tri unutarnje roletne, one obične, metalne. Sve tri su spuštene i sve tri vise poviše ogromnog radijatora koji se proteže čitavom dužinom ispod prozora, nekih 3,5 metra. I samo srednja roletna se već 12 sati blaženo ljulja jer ju miče topli zrak koji se diže iz radijatora. Ove dvije krajnje su nepomične i ukočene kao deda s artritisom. Nakon pomnog proučavanja ovog fenomena, pronašao sam objašnjenje. Naime, samo na srednjoj roletni ove metalne prečkice nisu savršeno paralelne s podom, nego su blago nagnute. Vjerojatno dovoljno nagnute da ih uzdižući, topli zrak zahvati i zaljulja.
Izmasakrirao sam nezreli mango. Kupio sam još jučer dva zadnja u Konzuma ali su bili prezeleni. Odlučio sam ih ostaviti na miru da sazriju kako Bog zapovijeda no zaboravio sam da me krasi kronični nedostatak strpljenja, tako da sam jednog ogulio i pojeo. Za nekih sat vremena, do maksimalno dva, vidjet ćemo kako će se to odraziti na peristaltiku mog probavnog trakta. Pasta i tuna sjede tamo i očijukaju u kuhinji, čekaju da odlučim želim li uopće ručati ili ne. Dok njih dvije pričaju, vrećica juhe od pomadore strepi i preznojava se jer zna da ću nju sigurno jesti, i to uskoro. Ako se nastavi tako nervirati, skuhat će se sama.
Za danas sam si pripremio movie marathon. Čeka me jedno pet filmova koje namjeravam pogledati. Jednog sam već pogledao, zove se „Beautiful Thing“ i baš je bio sweet. Već sam i zaboravio koje sam si naslove još pripremio. Aha. „The Cure“. O jedanaestogodišnjaku koji je dobio HIV transfuzijom te o njegovom prijateljstvu s dečkom next door, dok ga svi odbacuju i sl. Uglavnom, tematika svih filmova je pretty tearful, osim, dobro, „Cloverfielda“, jer mene ti filmovi katastrofe nikad ne rasplaču nego dovode do histeričnog smijeha jer, da prostite, povraća mi se od filmova katastrofe s happy endingom. Želim konačno pogledati jedan film gdje će kakva asteroitčina kresnut o Zemlju i pobit sve živo i neživo i gdje neće preživjeti NITKO, tako da se izbjegne onaj sleezy završetak filma kada odjednom negdje, usred smrti, zatitra kakav život i predstavlja nadu u obliku drugog dijela filma.
Ako me ne uspiju zadovoljiti svi ti srcedrapajući filmovi, imam sva tri LOTR-a no mislim da nemam dovoljno ATP-a za to sve pogledati. No volim takve epske filmove. Mislim da ću si skinuti i sve Star Warse jednom i pustiti ih. To ću negdje tamo u trećem, kad budem imao love za tonu kokica, grickalica i hektolitar kakvog bezalkoholno-bezugljičnodioksidastog pića.
Dok gledam sve to, čitam usput i veoma zanimljiv fantasy (jesam li vam već napomenuo da sam puno multipratkičniji od onog multipraktika kojeg prodaju, koji vam sam sjecka luk, riba mrkvu, kuha umak, presvlači dijete i vodi kučka na pišanje) naslova „Darkside – Waking The Dead“, što je actually nastavak „Darksidea“. Pisac tog veoma zanimljivog djela je S.K.S. Perry, a što je najbolje, knjige su besplatne (hvala jedvageniju na linku). PDF sam dobio direktno od pisca himself, mailom. Baš sam bio uzbuđen što mi je jedan pisac fantasyja acutally odgovorio na mail, i to nekoliko puta! :D Da, baš se ponašam ko dijete, no jbga.
Uglavnom, „Darkside“ je fantasy smješten u sadašnjost. Knjiga obiluje sakrazmom, cinizmom, podjebavanjem, savršenim replikama, a glavi lik je naprosto...savršen. Podsjeća me na mene, a čitav stil pisanja na moj blog :D Yeah, speaking of modesty... No stvarno. Knjiga je fenomenalna i ako je itko hoće čitati, samo mi javite i poslat ću vam .pdf (čak imam i blagoslov od g. Perryja da širim i reklamiram knjigu as much as I want).
Uz „Darkside“, bavim se i čitanjem Jordanove „The Wheel of Time“ kvatuordecimalogije. Trinaesta i četrnaesta knjiga još nisu objavljenje. Za početak, nisam imao pojma da je pisac preminuo 2007. Nadalje, pročitao sam prvih 80ak strana prve knjige i za sada je sasvim u redu. Očekujem od serije koja broji četrnaest naslova (+ petnaesti, prequel ilitiga nulta knjiga) da svoju radnju razvija polako i sigurno. To me i veseli, jer ako se pokaže dovoljno dobrom da si kupim i ostale knjige, imat ću nešto za čitati po stare dane :) Inače volim prečitavati sve knjige koje volim i po nekoliko puta.
Pitate se kako mogu čitati nekoliko knjiga istovremeno i ne pogubiti se u njima? Veoma jednostavno. Osim toga, čitanje dvije knjige paralelno nije ništa strašno, probajte s četiri odjednom! :D Nisam ja kriv što ima toliko puno knjiga koje želim pročitati, a dan ima samo 24 sata, a ja samo dva oka! Veći mi je problem sjetiti se vratiti knjigu u knjižnicu!!! :D Kad smo već kod toga, neka me sutra netko blago podsjeti, MOLIM VAS, da odem vratiti knjigu u knjižnicu. Za ne falit, fkng knjižnica mi je doslovno prekoputa ulaza u zgradu. :(((
Čitanje nekoliko knjiga istovremeno je veoma lagano. Lijepo si vizualizirajte korice knjige koju upravo čitate, vizualizirajte si kako otvarate baš tu knjigu i te sve dojmove i radnju koju upamtite spremajte u taj „folder“ u vašoj glavici. Nema šanse da vam se išta pobrka poslije. Same goes for učenje zbirke iz beskralježnjaka, samo što nema ni LJ od zabave u tome.
Također, na sličnom principu funkcionira i moja sposobnost da učim za kolokvij dok sjedim na faksu, okružen hrpetinom kokodakavih babetina u ranim dvadesetima. U tom slučaju uguram slušalice u uši, raspalim kakav žestoki melodeath metal tako da ih ne čujem i štrebam. Glazba ulazi na uši i odlazi u svoj dio neokorteksa, ono što percipiram očima odlazi na drugu stranu i riješen problem. No zato me strašno dekoncentrira kad su kokoši nestašne i non stop se prešetavaju po rubu mog vidnog polja. Ili kada mi drmaju stol. Zanimljivo, glazba na najjače mi ne smeta, no to odvratno žamorenje petnaest brucoša me dovodi do ludila...
I tako. Bilo bi super kada bih mogao razlučiti psihičke i fizičke dekoncentratore, tako da se, recimo, mogu uspješno othrvati potrebi da ne radim ništa dok moram učiti. :)))
Interesantno (again). Stojite li vi iza vaših ulaznih vrata po cijele dane, samo zato da biste mogli skočiti i otvoriti ih čim netko pozvoni? Da, ni ja isto. No, sad mi je netko pozvonio na vrata (prva pomisao mi je bila „nisu valjda Alenich i Ulfuz navratili, DANAS!?). Odmah sam ustao, prošetao se do ulaznih i vidio kroz zurilo da dvoje ljudi već zamiče za ugao prema liftovima. Nepoznati su. Ma sve da su i poznati, jbmu roge, možeš li pričekati barem deset sekundi nakon što pozvoniš??? Pa ne živim iza vrata, kvragu! Mislim, i tako im ne bih otvorio jer nikoga ne očekujem, a kako me svega petero ljudi posjećuje u mom habitatu, a nitko od njih se nije najavio, onda me očito nitko ne treba da me pita kako sam, nego mi vjerojatno žele ili nešto prodati ili iskamčiti iz mene lovu. Ni jedno ni drugo si priuštiti ne mogu, tako da ko ih jbe...
Eto... Idem nastaviti gledati filmove/čitati. Ožednio sam, a i onaj drugi nezreli mango mi izgleda privlačno. :)))))))))))
|