Zar jednostavno ne mrzite kada nešto ne ide onako kako biste vi željeli?
Već sam odavno ustanovio, empirijski, da sam lijen. Ali onako pošteno lijen. Istovremeno sam i nestrpljiv. Loša kombinacija. Uza sve to bih još da mi svijet stvarcu-dvije servira na platinastom pjatu.
Prije nekih dvije godine pokušao sam raditi i studirati istovremeno. To je bilo ono vrijeme kada sam imao jako malo predmeta tijekom semestra pa sam rekao sam sebi da je vrijeme da se okušam u fizičkom radu gdje te actually plaćaju. To je bilo moj prvi susret s poslom, jer do tada nisam niti jednim dijelom svoga tijela mrdnuo da zaradim ikakav komadić novca. Još jedan aspekt života u kojem iskustvo stječem puno kasnije nego moji vršnjaci. No dobro. Nije bitno kada, bitno je da bude.
Dakle, pokušao sam raditi. Vi koji me pratite već neko vrijeme jako dobro znate da se radi o CineStaru. Veoma potplaćenom poslu, ako mene pitate, jer bilo je dana kada sam se ubijao smjenama od 12 sati, pogrbljen, na koljenima i praktički bez pauze za 16 kn/h. Ali bio sam oduševljen, čisti fizički rad za koji nije trebalo niti malo mozga me ispunjao svrhom i radošću. Sve dok se nije dogodila dovoljna suma promjena u kadru, pa je rad tamo postao trpljenje ispucavanja tuđih frustracija. Pa sam otišao, jer nitko mene neće jbt u i onako poremećen mozak.
To je ujedno bilo i moje zadnje, za sada, iskustvo s radom. Tijekom tih nekoliko mjeseci (mislim da se radilo o pet mjeseci, više-manje koji tjedan) sam također ustanovio da mi je nemoguće štrebati i ubijati se od posla u CineStaru. Počeo je patiti faks, a rekao sam bio da ću odustati od posla čim primijetim da je faks počeo patiti zbog njega. Jednostavno mi je previše vremena odlazilo na smjene, a kad nisam radio oporavljao sam se od bolova u mišićima jer, vjerujte mi, raditi u CineStaru nije tako jednostavno ako ste na flooru. Kao što sam bio ja.
Čemu sve ovo? Pa, kako možete vidjeti u mom opening-lineu, lijen sam. Lijen sam potražiti novi posao koji ne bi bio TOLIKO težak i/ili potplaćen. Pokušao sam nekoliko puta i nisam pronašao ništa, a veza nemam. Isto tako sam lijen učiti redovito i jednostavno ne znam kako da to promijenim. Mislim, ja UČIM ali ne onako kako bi trebalo (kontinuirano, s poletom, presretno, osim ako se ne radi o nečemu što je SAVRŠENO za učenje, poput molekularne biologije). Dakle, lijen sam.
Istovremeno bih htio puno toga. Ništa od toga si ne mogu priuštiti, jer, vidi qrca u vunenoj kapi, nemam love. Otac daje maksimalno i još preko toga i tu priča završava. Jednostavno se nema za luksuz, niti ga ja od oca tražim jer nisam nezahvalno kopile, samo sam lijen.
No, htio bih puno toga. Recimo, htio bih novo prijenosno računalo koje nije staro četiri godine. Možda to nije previše za jedan prijenosnik ali ovaj moj je obavio posla više nego što ga 80% drugih prijenosnika obavi. Baterija mu je pri kraju, tastatura sve slabije hvata, ekran je sve tamniji, a da ne govorim da je out-dated. Mogli biste reći da mi ni ne treba brže računalo. U pravu ste. Igrati sam se odavno prestao, što silom prilika (jer je moj Fujitsu jednostavno prespor), a što iz shvaćanja da sam to prerastao (osim, recimo, novih Heoresa koje opet ne mogu igrati jer su preteški za moj komp). No ja obožavam tehnologiju. Možete mi dati bilo koji uređaj u ruke i ja ću naučiti njime rukovati za manje od pet minuta jer se sve svodi na nekoliko osnovnih principa. Upravo zato što obožavam tehnologiju mi je, blago rečeno, teško gledati kako ona galopira naprijed, a ja se moram zadovoljiti osmom, zastarjelom generacijom, jer jednostavno nemam novaca za cutting-edge primjerke.
No to nije poanta. Baš me briga za nova računala s osamsto procesorskih jezgri i dvoglavom grafikom. Ono što bih baš volio napraviti jest laserska operacija očiju.
Sada ćete opet pitati koji mi je qrac jer ako sam do sada živio sasvim ok s cviksama, što mi je odjednom? Pa, nije mi „odjednom“ ništa, već godinama sanjam o operaciji jer mi je, iskreno rečeno, pun qrac naočala i/ili leća.
Vjerujte mi kada kažem da sam bez vidnih pomagala slijep. Kada skinem naočale, vlastiti nos mi smeta u nastojanju da primaknem knjigu dovoljno blizu da bih bio u stanju pročitati rečenicu. Kada skinem naočale, ne vidim natpise na autobusima i tramvajima, ne vidim imena ulica, niti imena trgovina poviše njihovih ulaznih vrata. Ne vidim lica. K vragu, da nisam okružen ljudima čitav svoj život, ne bih imao pojma da su to ljudi! Svoje prijatelje, kada skinem naočale, prepoznajem po hodu, stavu i boji odjeće. Sreća moja pa većina njih voli svega dvije li tri kombinacije odjeće pa ih je lako prepoznati.
Da mi oduzmete naočale, ne bih bio u stanju pratiti predavanja jer ne bih vidio projicirane slajdove, taman sjedio u prvom redu. Znam, pokušao sam. Ne bih mogao učinkovito vaditi bilješke jer jedva vidim olovku u svojoj ruci, kamoli trag na papiru koji ona ostavlja. Da vam ne govorim koliko me tek glava boli kada skinem naočale, jer se oči naprežu preko svojih mogućnosti, uzaludno mi pokušavajući izoštriti sliku. Imam ogromni astigmatizam zbog kojeg uopće ne mogu imati ona stakla koja se sama zatamnjuju na suncu, na primjer. Prevelik cilindar. Fokus mi je totalno sjban, umjesto oštre slike vidim mutnu mrlju. Kada imam ispred sebe ćelavog muškarca na udaljenosti od 7m ne vidim radi li se o prednjoj ili stražnjoj strani glave. Znate one tablice za testiranje vida, s brojevima? Kada sjednem u stolicu, Tablica je bijela, nepravilna mrlja, s nekoliko crnih mrlja na sebi. Najveći broj na njoj ne vidim. Vidim da je nešto tamo, ali nemam pojma radi li se o slovu ili brojku, A ili 5.
Moje naočale su konstantno zasrane, iako provodim pola dana čisteći ih. MRZIM gledati kroz zasrane naočale. No jednostavno je nemoguće uspjeti da se ne zaseru tokom dana. Kiša, smog, pelud, masnoća s lica, para, sranja i što sve ne, sve se to lijepi na njih. Gledati kroz to je mučno.
Pokušao sam nositi leće. Nosio sam polutvrde, jer zbog specifičnosti mojih očiju i svih navedenih problema, doktor mi nije savjetovao meke. Na osjećaj koji vam pruža komadić stakla zalijepljen na oko sam se relativno brzo naviknuo. Na psihu koja iza toga leži nisam. Dan-danas nisam u stanju ubaciti leću u oku u vremenu ispod dvije minute po oku. Ljudi koji nose leće jedva tjedan dana to uspijevaju unutar 10 sekundi. Ne zato jer ne znam što radim, niti jer se bojim, nego jednostavno ne mogu objasniti odbojnost koju prema njima osjećam. Podsjećaju me da se pretvaram kako je sve u redu s mojim očima. Leće su komplicirane za održavati. Morate si konstantno vlažiti oči. Svi koji nose leće i kojima je nešto upalo u oko znaju koliko opaka ta bol može biti. Svi kojima je leća pobjegla ispod kapka također znaju koliko to bolno može biti. DA ne govorim kako sa sobom uvijek morate potezati spremnike za njih, tekućinu za čišćenje i sva sranja. Da morate imati svježe oprane ruke kada ih stavljate ili skidate da ne biste nanijeli prljavštinu na njih. Iskreno, lakše mi je s naočalama nego s lećama.
Nadalje. Opet zbog mojih specifičnih očiju, leće mi odgovaraju na blizu, ali su mi gotovo beskorisne na daleko. Jer je prevelik cilindar. Kada se zagledam u daljinu s lećama, vidim dvije/tri/četiri poluoštre, preklapajuće slike.
Htio bih operirati oči, riješiti se problema i nastaviti živjeti normalno. Poliklinika „Svjetlost“ nudi 50% popusta studentima. Umjesto nekih 25.000 kuna, platio bih „samo“ 12.500. To je otprilike 12.500 kuna više nego što si trenutno možemo priuštiti. Da sam bio normalan i da nisam bio prokleto lijen, do sada bih sigurno zaradio barem polovicu toga novca, pa bih mogao pitati oca da mi pomogne s pola. Ne. Nisam bio toliko pametan. Oca uopće ne želim pitati jer znam da nema novca. Imao bi, kada bi dignuo kredit. Imao bi, da ne mora čitav povrat poreza ostavljati sa strane za plaćanje moje stanarine.
Ponekad se osjećam kao pijavica. I onda proklinjem novac i sve idiote koji su ga učinili važnim na ovom planetu. Onda se pitam kako ljudi koji studiraju sa mnom mogu istovremeno partijati čitave noći, raditi čitave dane i imati relativno dobar prosjek. Barem oni tako kažu. Ili lažu, što je vjerojatno istina, ili su stvarno blagoslovljeni tom sposobnošću. Gledam svoj sljedeći semestar. Ponedjeljak mi je zasran jer imam jedno predavanje usred dana. Dakle, ništa od posla jer niti imam dovoljno vremena ujutro, niti popodne pa bi to morale biti neke polusmjene. Utorak imam faks ujutro, a francuski popodne, dakle ništa također. U srijedu sam čitav dan na faksu. U četvrtak negdje do popodne, ali opet imam francuski navečer. Petkom, subotom i nedjeljom nemam ništa. Ako si oduzmem vikend i petak i podredim ih poslu, ostaju mi ponedjeljak i utorak za učenje. Ovaj semestar imam 5 predmeta jer sam tako želio. Jer sam u Zg-u da studiram, ne da radim. Kad ću išta naučiti i položiti ako si oduzmem petak, subotu i nedjelju? Sad me zanima kako oni koji se uspijevaju opiti svaki vikend i koji imaju posao, također uspijevaju i završiti faks. Osim toga, ako budem radio samo tri dana u tjednu, koliko vremena će mi trebati da skupim dovoljno novca i ima li u tom slučaju uopće smisla kompromitirati faks radom? Nema.
Prokleti novac. Baš je proklet. Htio bih napraviti operaciju očiju sada, dok sam na faksu, da ima efekta. Nije da mi je baš bajno i s naočalama pratiti slajdove ako, recimo, ne uđem među prvima u predavaonicu pa moram sjesti negdje malo iza. Ova stakla koja imam užasno smanjuju sliku. Znate kako mi svijet veće izgleda s lećama? Koje ne mogu nositi jer *vidi poviše*? No oči neću operirati. Jer nemam(o) novaca za to. Usprkos 50%-tnom popustu koji nudi klinika. Niti ću imati novo računalo, sve dok ovo radi, a kad ovo i crkne, opet ćemo kupiti nekakvu treću generaciju jer će biti jeftinija, naravno. I razumijem to. I ne ljutim se ni na koga, POGOTOVO ne na svoga oca koji sve to financira maksimalno i njemu jedino mogu biti zahvalan. Ljutim se na situaciju. Jer jedna Paris Hilton dnevno potroši osam tisuća dolara na pidžamice za svog pekinezera, dok ja moram sanjati kako je to imati normalan vid, koji mi leži nadohvat ruke. Nešto što je njoj sitniš.
Onda sam ljut na sebe jer sam lijen. Da nisam toliko lijen, možda bih bio u stanju i raditi i učiti redovito i imati barem 200 kuna koje mogu zvati svojima. Nije to toliko nemoguće, samo što u tom slučaju ne bih imao NIKAKAV društveni život i bio bih zauzet od zore do jedan ujutro, što poslom, što faksom. Znam da bih izgorio vrlo brzo takvih tempom, jer poznam sebe. Onda sam ljut jer se ljutim na sebe iako znam da nema razloga. I onda sam žalostan jer su stvari takve kakve jesu i jer čovjek čitav život mora provesti odričući se jedne stvari zbog druge. Optimisti bi rekli da čitav život provodiš uzimajući jednu stvar, a ne drugu. Meni to ide na živce, ti optimisti. Dođe mi da ih puknem šakom. „Sve će biti u redu“ fraza me tjera na povraćanje žučnih soli (koje nisu enzimi, btw, ali imaju slično djelovanje).
I tako prođe još jedan dan. Spomenuo sam, kroz razgovor, ocu da jedna klinika nudi 50% popusta studentima na laserske operacije vida. Prošlo je gotovo nezamijećeno, uz jednu šalu tipa „jedno oko vam uradimo sad, drugo nam ostavite pa ćemo poslije“. Jedina šansa da doživim tu operaciju jest da sam skupim novce i platim je. Kad će se to dogoditi? Vjerojatno tamo kad budem imao 45. Onda mi neće biti ni potrebno, jer će me početi hvatati staračka dioptrija pa ću morati nositi naočale tako i tako.
Nevermind. Life goes on, bio ja slijep ili ne. Nosim naočale od trećeg osnovne i srastao sam s njima no bez i trunke predomišljanja bih dao da mi ih kirurški odstrane s nosa kad bi bilo moguće. No ono što sam naučio kroz ovo malo godina koliko ih imam je da je bespotrebno i kontraproduktivno veseliti se ičemu dok se actually ne dogodi. Onda se možeš veseliti retrogradno. Unaprijed se već odavno ne veselim ničemu. Jer generalno se i ne dogodi…
|