Da, znao sam da će mi se želudac osvetiti za jučer.
Mrzim kad me uhvate „oni dani u mjesecu“! Tad sam posebno razdražljiv i u stanju sam nekome glavu s ramena odgristi samo ako me krivo pogleda. Čak ne mora ništa ni reći.
Jučer je bio jedan od takvih dana. Alenich, nažalost, nije došao i to je bilo loše, jer da je došao, imao bih kontrolora. Ovako sam samo kružio (doslovno) putanjom kuhinja-hodnik-dnevni-kuhinja i prilikom svakog prolaska kroz tu vražju kuhinju nešto i požderao. Cijeli cjelcati dan sam samo žderao i žderao i žderao i nisam mogao prokletu labrnju zatvoriti.
Sve je počelo ujutro kada sam otkrio da ima svježeg sira, a i da komadu kruha od prekjučer mogu udahnuti novi život pomoću malo vode i mikrovalne. Ne znam jeste li znali ali ako imate komad sasušenog kruha koji još nije uzgojio vlastitu obitelj pljesnjivaca, možete ga učiniti jestivim tako da ga dobro poškropite vodom i bacite u mikrovalnu na manje od minute. Doduše, treba ga pojesti VEOMA brzo jer je nakon takvog tretmana dosta žilav i brzo se hladi (čitaj = otvrdne).
Dakle, to je fasovalo ujutro. Ne toliko rano ujutro, ipak sam si dopustio malo luksuza. Onda je krenulo razmišljanje što ću ručati. Baš u tom trenutku Alenich je javio da ipak neće dođi pa sam svoju tugu ubio u pola kokoši i pečenim patatama koje sam nabavio u Konzumu. Sve to uz „ST – Enterprise“ (thank you, torrent). Predivno. Inače, samo za napomenu, ČITAV dan sam proveo uz „Enterprise“.
Nije prošlo puno vremena, a ja sam već papao one pogačice koje sam uzeo za večeru. Nisam više imao što staviti na njih pa sam uzeo maslac… :D Pretvarao sam se da je opet doručak. Nevjerojatno.
Pa evo sad i doba za večeru. Obećao sam sam sebi da neću ništa jesti. Obećanje sam prekršio nakon tri minute, kada sam se spustio u prizemlje i pojeo tunu. I komad sira. I što je najgore, popio litru kakaa.
E, mislim da je u tom trenutku moj gaster shvatio da sam prevršio svaku mjeru i odlučio mi priuštiti hodalicu čitavu noć. Naravno da sam znao da jučerašnji meni neće proći nekažnjeno. Jest da imam 22-godišnje iskustvo u proždiranju svega što nije dovoljno brzo da mi pobjegne ili dovoljno opasno da mi se suprotstavi ali ovo je ipak bio hektolitar koji je prelio naprstak.
Najveći problem mi je bio što mi je ostalo samo pola role WC papira, hehehehehehe. A moja predivna crijeva nisu pokazivala namjeru da se smire any time soon. No, nakon nekoliko desetaka minuta panike (naime, u stanu nije ostalo NIŠTA što bi poslužilo, je li, svrsi, da je kojim slučajem papira nestalo; ni maramica, ni kuhinjskih ručnika, ničega… Jedino papir za printer, hihihihi) stvar se smirila.
Zato mrzim te svoje dane u mjesecu. Ne moram vam niti govoriti koliko je jučerašnji dan stajao u banknotama… :D
No, barem sam pogledao gotovo cijelu prvu sezonu „Enterprisea“. What? Pa nisam ja kriv što me HRT, RTL i Nova sinergijski tjeraju da kršim zakone kad im je program za povratiti gušteraču zanimljiv. Dobro, nije bilo onih babetina koji su dipl. PSYHOLOG (što god to bilo) ili koje mi uporno govore da okrenem krevet. Pa živim na faking 18. katu, koliko su jake te proklete podzemne vode? Mislim, let's face it, ispod podzemnih voda teče i rastaljena masa stijena (also known as magma) pa gdje da pomaknem krevet onda, na Mjesec? Neću na Mjesec, gore je previše prašine, jedva se borim i s ovom ovdje.
I tako. Danas, kako mi se čini, me čeka dovršavanje prve sezone, a ako mi internetska božanstva i torrentski polubogovi budu milostivi, možda nastavim i s drugom sezonom :D Predivno. Tako vam to ide kad upadnete u prazni hod. Jedva čekam početak novog semestra, imam osjećaj da će biti ultra zanimljivo :D
Po(r)uka dana: ako već morate požderati sve do čega stignete, ajde NEMOJTE to zaliti litrom mlijeka :D
P.S. 4 neverin: i meni je žao ali nadam se da će uskoro kakva sljedeća prilika naići. Istina, okolnosti su bile takve kakve su bile, a i planovi su nam se mijenjali iz sekunde u sekundu. Da ne spominjem predivno vrijeme koje nas je dopratilo i otpratilo...
Post je objavljen 21.02.2010. u 11:17 sati.