Well, i to se dogodilo. Profesor mi je upisao ocjenu iz geologije s paleontologijom. Da čovjek ne povjeruje. Gotovo sam pomislio da ću morati kampirati na Horvatovcu ne bih li ga nekako suptilno podsjetio na činjenicu da ima pamćenje kao zlatna ribica. Vjerojatno bih ga na to morao podsjetiti osam puta u minuti.
No, kako su stvari krenule, čini mi se da kampiranje još uvijek nije out of the picture. Naime, jučer sam bio ostavio indeks na upis novog semestra. Ostavio sam ga bio oko podne, pošao sa Semmy i njenom frendicom na objed u Socijalni Centar i potom u „Bogdana Ogrizovića“ (koji su KONAČNO otvorili) ne bih li malo štrepsao anatomiju. Pa, štrebao je jesam, suptilno proučavajući arcum zygomaticum, mandibulam et formam cranii individuae naprijed, desno od mene. ;)))))
Ali poanta ovog nepotrebnog uvoda je da mi se uskoro počelo spavati, a i objekt moga proučavanja je otišao, tako da sam ustao i vratio se prema faksu, odlučivši tamo pričekati početak francuskog. Bilo je negdje oko četiri popodne. I moj indeks je bio gotov!
Šok. Nevjerica. Opipavam ga i gledam je li to uopće moj indeks. Gle, jest. I Semmyn je gotov, isto. Javljam joj, ne vjerujući da naša referada može biti toliko brza. Dobro, pretpostavljam da je olakotna okolnost to što su naša dva indeksa valjda prva koje su upisali, jer naši dragi kolege i kolegice kao bunch of idiots uvijek čekaju zadnji fucking dan pa žene u referadi prokrvare iz svake pore dok se trude da ih sve upišu na vrijeme.
Otvorim ja tako svoj indeks (sad dolazimo do dijela u kojem objašnjavam zašto ću možda morati kampirati na toj Kalvariji od Horvatovca) i otkrijem u njemu kulturu žutih post-ita. Prvi me blago upozori na činjenicu da se profesor iz botanike nije potpisao pored ocjene, a drugi malo manje blago na bolnu istinu da se ni onaj kreten iz matematike nije potpisao pored ocjene! E, pa, mašala. Iskreno, nisam primijetio da mi nedostaju ti potpisi. Što je najgore, nije ni referada, a to su predmeti iz prošle akademske godine, koja je već ovjerena, položena, protokolirana i sve tome slično. No nedostaju, eto, ta dva potpisa.
Inače, za neupućene u studenske poslove, profesor/ica se u indeks potpisuje dvaput: prvi put kada ti potvrđuje da si ispunio sve obveze prema tom kolegiju (tzv. pro forma potpis) i drugi put kada ti upisuje ocjenu. Naravno, novu akademsku godinu ne možemo upisati ako nemamo sve pro forma potpise. Tih dana u godini, kada je kraj ljetnog semestra, obično možete vidjeti studente kako kao muhe bez glave letaju gradom u potrazi za svojim netragom nestalim profesorima.
Sada, naravno, i ovaj drugi potpis je bitan, jer ispada da sam si sam upisao te dvije ocjene. No, budući da je ta godina ovjerena i stvar zaključena, praktički ne bi trebalo biti problema. Teorija je, however, drukčija kuja, pa stoga moram ići po te potpise i preduhitriti duhove da naprave kakvo gusto, ektoplazmatsko sranje.
A kad smo već kod duhova (jesam li ono napomenuo negdje, prije deset tisuća stranica teksta, da dolazim do dijela gdje objašnjavam zašto ću možda morati kampirati na vjetrojebini od Horvatovca?), mislim da mi je netko rekao da je prof. iz matematike nestao iz države, netragom. E, sad mene čeka odlazak gore i suočavanje s demonima. Uz malo sreće, te tri metričke tone strpljenja, možda ga i nađem gore isprve. A možda i ne. A možda mu i povratim po cipelama jer sam se zakleo pred sobom (njegovom) i drugima da moja noga više nikad stupiti neće into that unholy place. E, pa, vows are going to be broken, it seems.
Strašno. Gle, uskoro ću postati gori od Krleže što se digresija digresijinih digresija tiče. Kad smo već kod ne-mrtvih, danas smo kolega i ja na jutarnjoj kavi malo protresli svoja djetinjstva i nemalo se šokirali kada smo ustanovili da smo jedno pola sata pričali o lektirama. I došli smo do zaključka da bi djeca u srednjoj još uvijek trebala biti tetošena Crvekapicama ili pak nekakvim light materijalima poput HP-a ili slično. Sve one „strahote“ koje smo imali za lektiru u srednjoj su davane prerano. Sada vidim da nisu bile strahote. Dobro, meni strahote nisu bile niti onda jer sam ja svaku svoju lektiru pročitao i znao. Zašto? Zato, ako se sjećate, vi domorotci ovdje, moje prof. Ljubljane i njenih testova iz lektire? Da. Oooooo, da. I provjeravanja bilježnica... To je bilo u redu, što je radila. Nije bilo osobe u našoj školi koja se mogla izvući s lektirom ili s interneta ili prepisanom od nekoga. Pokušavali su. Neki i više puta. Nadobudni topnici.
Dakle. Ne mogu reći da se svaka knjiga koju sam pročitao u srednjoj bila SAVRŠENA. No pročitao sam ih sve koje sam morao. I napisao. I dobivao između 3 i 5, ovisno koliko je štivo bilo zanimljivo. Jesam li ih shvaćao? Ne. Je li ih itko shvaćao? Ne. Jedino što sam shvatio bio je (nad)realizam i razlike među njima. To mi je ujedno bilo i pitanje na maturi. Dan danas se sjećam pitanja iz mature, s hrvatskog. Krleža i ekspresionizam (naravno; svemir je veoma sarkastično, podlo biće), usporedba „Zločina i kazne“ i „Oca Goriota“ (no svemir je samo jedna velika analitička vaga koja voli biti tarirana) te leksička posudba. Dvadeset minuta sam se prepirao s backup profesoricom oko (nad)realizma dok na koncu nismo shvatili da oboje govorimo isto, ali svatko na svoj način.
NO... Evo, još jedan poltergeist u vidu digresije me napao. Dakle. Mislim da je dosta tih djela koja se čitaju u srednjoj preteško. Jasno mi je, s druge strane, da ako ih ne pročitaju tad, ta djeca ih vjerojatno nikada neće ni pročitati. Let's face it, malo tko je od mojih u razredu actually krenuo putem književnosti. Mislim da nije nitko, što je najstrašnije (recimo). Ali nedavno sam pročitao „Zločin i kaznu“ opet i mogu vam reći da mi je puno lakše sjela i lakše sam je čitao. Ima još primjera, poput „Pasa u trgovištu“, koje sam isto ponovo pročitao, i drukčije sam ih doživio.
Osim ako nemaju profesoricu kao što je bila moja, zbog/radi koje si jednostavno morao pročitati svaku lektiru i znati što se događa s likovima, toj djeci gotovo pa takva lektira ni ne treba. Polovica je neće niti pročitati, a ona druga polovica gotovo definitivno neće shvatiti. Osim, naravno, ako sve lektire ne budu dolazile s Pocket Guideom. Meni bi, recimo, nešto tako bilo dobro došlo, iako sam se ja jako dobro snalazio u skrivenim značenjima i metaforama. Jedini je problem bio što sam imao 17 godina pa sam bio opće nezainteresiran za čitav svijet, a pogotovo za neku tamo lihvarsku babetinu koju je gladni college boy kresnuo helebardom po conci i onda proveo ostatak stranica ubijajući sam sebe u pojam.
Ja bih radije davao djeci da biraju i prezentiraju knjige sama. Naravno, ne svu lektiru. Neke stvari treba pročitati jer su vazdaprimjenjivi klasici i stvar su opće kulture. Mi, recimo, nismo imali reading assingmente. Ili ako jesmo, bilo je to jedva jednom. Jednom ko ni jednom. Mislim da bi djeca generalno više čitala i bila pismenija da im se dopusti više slobode.
Naravno, možda sam obsolete. Možda nemam pojma što govorim, jer ipak dolazim iz zabiti gdje ni B.Net ne želi ponuditi svoju televiziju. Možda je takva praksa slobode čitanja već stara stvar po metropoli, ne znam.
Ono što me zabrinjava, a to je sad off-topic, je KATASTROFALNO stanje što se pismenosti tiče. Počevši od novinara na televiziji, pa do onih klinaca koji šalju poruke na Vip Music Club, razina pismenosti nam je niska čak i za neandertalske standarde. Ne možete mi reći da u „slobodno vrijeme“ pišete „nemogu“, „hoču“, „ćovijek“, a onda pazite kad pišete „za stvarno“. I što to uopće znači? Ako znaš pisati, onda nema šanse da ćeš staviti negaciju uz glagol, ne znam koliko causal tvoja SMS poruka bila. Jer ljudi koji mi govore da oni znaju pisati, samo im se „ne da razmišljati“, rade iste te greške kada i treba „zauprave“ pisati. Vidijo ja na svoie oći!
Meni je slabo kada gledam pravopisne pogreške, strine mi. Nitko od nas savršen nije i svakome se greške potkradaju. Već sam osamsto puta priznao da imam problema s ije i je jer meni u mojem dragom uhu sve zvuči kao ije, pa se onda trudim biti pametan, pišući je svugdje pomalo. No jbmu strinu, pa valjda imam nekakav IQ u ovoj glavudri. Ako sam jednom sjbo, osam puta sjbo, pa zapamtit ću valjda deseti put kako se piše. Te neke greške koje su rezultat sluha čak i mogu oprostiti (osim „ćovijeka“ i „kuče“, jer to su riječi koje koristimo osamsto puta dnevno, pismeno i usmeno), ali negacija uz glagol... Malo slovo na početku rečenice... Korištenje crtice pri dekliniranju stranih imena.... Neoprostivo.
Dakle... Boli me to... Stvarno me boli i ide mi neopisivo na nerve. Ja bih šibao ljude zbog nepismenosti. Uveo tjelesno kažnjavanje u srednje škole. Čučanje na kukuruzu i elektrošokove. Pa da vidiš kako bi se lecnuli svaki put kada bi im ruka poletjela da napiše „nesmijem“. Ah, no, pa ja bih to radio iz čistog altruizma. A nedobar aorist glagola biti bih kažnjavao posebnom kaznom. O da. Zbog „mi bih“ ili „vi bi“ bih rezao prste.... :)
Post je objavljen 18.02.2010. u 20:11 sati.