Yeah, već danima otvaram i zatvaram Word, nikako da mi pošten broj seminormalnih rečenica padne na pamet. Trudim se, što jest, jest. A trudim se i jest, istina. No manje nego prije. Volim se ujutro, kada je tijelo preko noći pojelo što je imalo pojest pa mi je opseg struka za centimetar manji. A onda mi se preko dana nekako ne da kvariti taj predivan broj pa gledam da ga ni ne pokvarim. A i viši sam ujutro, skoro čitav centimetar :D A postoji i anatomsko-fiziološko objašnjenje za tu pojavu. Ako koga zanima, neka mi se javi. :D
Veljača je, hvala svim božanstvima, na samrtnim mukama i samo što se nije preselila na ahiret. Za samo dva dana krenut će ožujak, a s njim i predavanja, praktikumi, standardna strka, proljeće. Ne sviđa mi se proljeće. Jučer je bilo 17 stupnjeva u zraku i imao sam osjećaj, dok sam mrvio asfalt na potezu Travno – centar, da udišem lavu i znojim pregrijanu plazmu. Gdje su oni divni dani kada je bilo -15? Vjerojatno ću morati čekati godinu dana da ih ponovo doživim, mucice moje od kojih ti se prsti slede i dah zastane negdje na pola dušnika jer je dotični začepljen trima sigama. Predivno.
No, kao što rekoh, kreće ožujak. Vidim da toplije vrijeme može imati svojih prednosti u vidu placebo efekta na, recimo, Ulfuz, kojoj više neće biti odjednom stravično hladno čim čuje da je radijator ugašen, iako je sjedila pored njega satima, u blaženom neznanju da ne radi, pa joj nije bilo hladno. :P Uz malo sreće, Zagreb će ugasiti grijanje i onda ću se samo oko Sunca morati znojiti kao svinjče. No, dok to ne osjetim, zagrijavat ću Novi Zagreb kroz otvorena balkonska vrata. Da, o puče koji me čitaš, znam da radijatori imaju ventile ali blago ih je nemoguće nagovoriti na suradnju jer su, takorekuć, krepali i ne daju se zakrenuti. Recimo, onaj u kuhinji. Čisti pakleni kutak, ako mene pitate. No dobar je za sušiti krpe, barem.
Predavanja, barem većina njih, kreće odmah sljedeći tjedan. Jedino biogeografija počinje tek 15. ožujka, Bog bi ih znao zašto. Vjerojatno zato da bismo mogli imati predavanja do kolovoza. Da se mene pita, počeli bismo još prije dva tjedna, ovaj mjesec je tako i tako bio čisti prazan hod. No, ne svima.
Sa zadovoljstvom mogu izvijestiti svjetsku populaciju da je Miško uspješno položio anatomiju bilja, organsku kemiju i, nećete vjerovati, matematiku! Not exactly with flying colours, ali with colours u vidu kemijske olovke koja ovaj put nije upisala „upisati ponovo“ nego je, ne vjerujući svojim tintnim vrškom, napisala datum i ocjenu pored prašnjavih imena kolegija. Dakle, mucek sada stupa u svijet biokemije i jedva čekam da vidim koliko količinu krvi pomiješane s urinom će ispišati do kraja semestra. Biokemija je bila predivan predmet koji mi uopće nije bila tlaka učiti, prvenstveno zato jer sam imao Semmy koja je opsluživala bič i igrala ulogu slave drivera, no svejedno je naše učenje trajalo puna dva tjedna, osam sati dnevno, bez većih pauza. I gle gdje smo dogurali: dali smo u roku tu prokletu stvar! Biokemija je preslatka. Evo, baš sad imam poriv da ustanem iz kreveta (for the record, probudio sam se u 7h ali sam još uvijek u krevetu) i odem po biokemiju i ponovim si ciklus limunske kiseline. Smirit ću se na nekoliko sekundi dok poriv ne prođe.
Kad smo već kod poriva, dragi moji dežurni kritičari, mislim da vam već neko vrijeme nisam ponovio određene činjenice koje se tiču moga kompliciranog života, pa su si neki dopustiti ekskurzije u mutnije vode. Dakle, ovako. Ja sam komplicirano biće. Nikad ne znate hoće li me neka rečenica raspizditi, nasmijati ili rasplakati. Generalno sam indiferentan prema 99% stvari, ljudi i pojava oko sebe i zaboli me kita Marijanova. Nadalje, kao što Semmy kaže, moj modus vivendi je čisto, purificirano, kristalno živciranje oko svega i svačega, pa i oko stvari koje ne spadaju u kategoriju „svega i svačega“. Sasvim jednostavno uspijevam pomiriti te dvije persone u svojoj glavi: jednu koja je indiferentna i drugu koja je živčana. Kako? Lijepo.
Ljudi generalno misle da sam ja osoba koja po cijele dane sjedi doma i reže žile zbog apsolutno svega na ovom svijetu što je u stanju nekome podignuti turgor i izbaciti ga iz takta. Istina, pizdim, kukam, grintam, rondam, brontulam, zanovijetam, prigovaram, sipam otrovne, cinične komentare i općenito odajem dojam nihilista u crossbreedu s pesimistom kome je mama bila suicidalna manijakuša. Mislim da je konačno vrijeme da once and for all shvatite da je to način na koji se ja nosim sa svijetom oko sebe. I svaki put kada vam dođe da mi ostavite komentar tipa „Idi u tri 3.14čke materine, čovječe glupi, prestani pizdit i živcirat se, promijeni svoj način života, počni raditi *umetni klišej po izboru* inače će ti proći čitav život u *dodaj opaku kletvu i crnu prognozu*“, sjetite se da je to samo površina. Ne znam kojim jezikom pojasniti da se ja actually NE živciram oko stvari oko kojih se živciram. Mislite da mene toliko duboko dira činjenica da ću dobiti nove oči na svetoga Nikad? Ne. Mislite da se tuširam s upaljenim fenom u ruci jer nemam novi, state of the art, laptop? NE. Zar ozbiljno mislite da bih si dopustio pomor neurona u mozgu oko svih tih stvari o kojima pišem? NE, zaboga!
Postoje samo dvije stvari na ovom svijetu oko kojih se trenutno živciram, potajno, tiho, u privatnosti svoga uma ali živciram se onako temeljito, dva milimetra na godinu. I to je to. Ostalo je sve fireworks and exhaust valves. A brontulanje, gunđanje, zanovijetanje i pižđenje su dio mog genoma i jednom, kada svršim s faksom, ću i dokazati da mi južnjaci imamo barem osam gena koji su zaduženi za takav način života. Ne znam koliko vas je puta život nanio do Đubrovnika ali ako niste dolje bili, odite i uvjerite se sami. Dubrovčani i Dubrovkinje nisu lijeni zato jer nas je priroda takvima napravila. Ne, mi smo proračunato lijeni jer mi tako hoćemo. Pizdimo jer je lakše opsovati Sunce što je izašlo umjesto reći „dobro jutro“ osobi pored sebe. Puno je ugodnije sjediti na prozoru i zanovijetati kako vrtlar ne radi svoj posao dobro umjesto sići dolje i pokazati mu kako se to radi… Kada kažete „dobar dan“ čovjeku s juga, dobro će vas promotriti prije nego vam išta odvrati i zanimat će ga što, pobogu, hoćete od njega kad mu se tako lijepo javljate, ničim pozvani. Navikli smo zanovijetati na sve jer nas generalno nitko ne sluša u ovoj državi i na vijestima smo samo kada se netko digne u zrak ili kada faking princeza Hilton boravi na svojoj jahti. Ako budemo dovoljno glasni i iritantni, možda nam pruže osjećaj kao da živimo u Hrvatskoj, a ne u 3.14zdi strininoj.
I tako. Nemojte mi govoriti da se ne nerviram ili da ne pizdim jer nisam u stanju promijeniti ono što jesam. Kada bi se mi istinski zabrinjavali oko svega oko čega pizdimo, Dubrovnik i okolica bi imali najveću pojavnost čira na želucu u ovom dijelu Europe, a to nije tako. :D Jedino što je sad na mom želucu jest odluka hoće li ili neće jesti jer se uznemirio, budući da ga laptop pritišće i pari svojim ispušnim, pregrijanim plinovima.
Nadam se da će sada konačno svima biti jasno. NISAM nervozna baba, nisam na rubu samoubojstva, nisam mračnjak, samo sam južnjak i na mene se treba naviknuti. ;) Pitajte Semmy, vidite kako je ona došla do life altering spoznaja i prestala sve što ja isprdim shvaćati doslovno... A ako nekoga ne gusta moj stil i/ili modus vivendi, I'm not forcing you to read me. Zadnje što želim je da moja površinska napetost nekome utire put rupi na želucu. No, sir.
P.S. Mental note to myself: očisti balkon od golubljih govana. Nakon toga ga premaži cijanidom. Pokupi lešine i objesi ih na balkon kao upozorenje ostalima. Tako se ODVRATNO glasaju da mi dođe da sad skočim na krov i podavim ih sve do zadnjeg. Prokletinje, tvornice govana…
Post je objavljen 26.02.2010. u 10:09 sati.