Ah, još jedan meaningless dan. Ne poželite li ponekad prespavati dobar komad tjedna jer vam se ne da uopće ustajati i oblačiti i baviti se ičim kompliciranijim od pomicanja dijafragme?
Da. Iako sam navio sat u sedam, jedva sam se nekako prevalio na pod oko devet. Prva stvar na rasporedu je francuski u pet i po popodne. A trenutno je dvadeset do jedanaest. Trebao bih početi učiti anatomiju, no ne da mi se još.
Ljut sam. Ljut sam jer je profesor iz animalne fiziologije ove godine odlučio biti i jeben i pošten, kako to lijepo Semmy počesto kaže, i NE KORIGIRATI listu s bodovima i ocjenama. I što se dogodilo? Nekoliko četvorki i more trojki. Naravno, imam tri iz animalne! :@ Zašto sam bijesan? Bijesan sam zato što su proteklih godina ljudi s mojim brojem bodova imali PET! Vjerojatno će i sljedeće godine imati PET. MRZIM biti centar bilo kakvog eksperimenta, pa tako i ovoga! Jer ZNAM da će on sljedeće godine shvatiti da to ne može tako, da mu je Gaussova krivulja malo neobično šiljasta i sve će vratiti na staro. E pa baš sam tužan i bijesan istovremeno.
Ocjena je samo broj, to mi je jasno. I ja znam koliko znam iz tog predmeta. Znam da sam bio gotovo jedini koji je uopće odgovarao na profesorova pitanja na predavanjima i u 90% slučajeva sam odgovarao točno. Znam da sam se ubio radeći skripte i da sam potrošio valjda sate i sate na precrtavanje svih tih slatkih slikica i bojeći ih... I znam da sam htio vidjeti tu peticu u svom indeksu. Ne zato što padam na petice, Bog i indeks znaju da to nije istina, no htio sam vidjeti taj prokleti broj unutra. I dogodilo se upravo ono što sam i predvidio: dobit ću dva boda za uredno pohađanje praktikuma ali će mi nedostajati dva boda za višu ocjenu. Tako i jest, nedostaju mi dva boda za 4. :( I eto. Life's a bitch. And the professor is the bitch as well... Po čemu su oni prošle godine zaslužili imati veće ocjene, a mi ne? Ista je situacija, isto smo napisali... Ma, ne da mi se uopće trošiti vrške prstiju na to više.
Uglavnom. Jedino što me sad čeka jest anatomija, kako rekoh, a to ne bi trebalo biti teško. Treba se samo obružati strpljenjem jer profesor voli rušiti po osamsto puta prije nego te pusti. Dobro, kad znam da to radi svima, lakše mi se nositi s činjenicom da ću gotovo svaki dan morati klipsati na Šalatu po pad :D Srećom, padovi se ne bilježe u Studomat, nego samo prolaz, hehehe...Mislim, kod ovog profesora, naravno, ne općenito. Ima ih koji sa zadovoljstvom bilježe padove, kao da potajno, ispod stola, svršavaju na činjenicu da su nekoga bacili.
Trenutno stvarno ne znam što bih od sebe. Slušam Antenu Zagreb na kojoj apsolutno svaka voditeljica poteže temu Valentinova. Jedne se zgražaju, druge se vesele... Loosica je zakon. Prvo je počela sa slatkastim uvodom kako se bliži Valentinovo, a onda se gotovo izrigala u mikrofon kad se sjetila da će morati gledati kričavo crvenkastoroza srca i parove kako razmjenjuju tjelesne tekućine po tramvajima i ulicama. :)))
Ono što mene nervira kod tog (da, Zlica, sorry, znam da opet pljujem po jedinom danu kada netko jede :D) dana jest ta jebena komerijalizacija. Mislim, nije Valentinovo jedini dan koji je komercijaliziran (sjetimo se samo svih prošlih Božića) ali mi neopisivo titra živčanim završetcima dojam koji u meni ostavlja taj dan. Ispada da se ljudi vole jedino 14. veljače. Mislim da sam već u nekoliko navrata napisao da me takav pristup živcira. Ok, priznajem, opet po petstoti put, kako nikad nisam imao nekoga s kime bih mogao podijeliti daj „posebni“ dan no ono što SIGURNO znam jest da bi meni svaki dan bio Valentinovo, kada bih kojim slučajem imao tu srodnu dušu da je mučim svojom prisutnošću.
Društvo je nevjerojatna stvar. Jedino što je bitno jest imati dovoljno jake shields. Generalno, živo mi se kopulira što društvo misli o meni, sve dok ne postane fizičko izražavanje negodovanja. Dakle, riječi s lakoćom klize s mene, neću valjda dopustiti nekakvom mehaničkom titranju čestica zraka (čitaj: zvuku) da me povrijedi? Pa mislim stvarno. Dakle, društvo. Recimo, jučer sam na faksu bio u plavim rebama (za kontinentalce: trapericama), cigla-crvenoj dugoj majici preko koje sam obukao gotovo pa fluorescentno-zelenu majicu BIUS-a (kratkih rukava). Primijetio sam da je kompletna subpopulacija PMF-ovaca i PMF-ovki na tren prestala sa životnim funkcijama kada sam skinuo vindjaku (hehehe, ovu vjerojatno niste još čuli, jel da? Radi se o jakni) i otkrio svoju pojavu. Jesu li me zaboljeli izrazi na njihovim licima? Nisu. Je li me bilo briga kako me doživljavaju? Nije :D
Tako je i s Valentinovom. Toga dana, kada hodam ulicom sam, osjećam se gotovo kao izopćenik jer sam praktički jedini koji nikoga ne drži za ruku ili oblizuje nečije lice nasred ulice. Hodam i kud god pogledam vidim kako ljubav pršti između tijesno pripijenih tijela muškaraca i žena te osjetim pržeći pogled u stilu „vidi ga, hoda sam“. :D Jesam li u depresiji zbog toga? Nisam. :D Nervira li me takav stav društva? O, da! :D
Ili kada se kojim slučajem zateknem u Konzuma, a najvažnija utakmica, protiv tamo neke zemlje za koju nikad čuo nisam, samo što nije počela na HRT-u. Čovječe, svi zaposlenici me gledaju kao da bi me ubili jer oni MORAJU raditi, a ja trošim svoju nezaposlenost na kupovinu, a trebao bih biti zalijepljen za ekran televizora i sliniti. Svi mužjaci koji su sletjeli dolje po frešku gajbu pive, jer su jednu već strusili čekajući utakmicu, bi me najradije ubili jer blokiram kasu s deset deka nekakve salame, mlijekom ili nedajtibože kakvim sredstvom za čišćenje.
I tako... Društvo je veoma snažna institucija, čini mi se. Norme koje nameće su strašne, pogotovo ako primijetite da se gotovo 90% društva tih istih normi uopće ne pridržava. Recimo, gotovo sve obitelji koje sam imao prilike malo detaljnije spoznati imaju jedan set ponašanja za javnost, a jedan za svoja četiri zida. Pri tom ne mislim na odjeću ili kopanje nosa. Ne, mislim na stavove, poglede na svijet, etiku, moral, ono što društvo čini društvom, a ne anarhističkom gužvom koja pluta u krvi i strahu. Naravno, i moja je takva. :D Stoga mi je malo licemjerno od tog slinog društva da mene (tebe, nekoga) pljuje ili upire prstom u mene ako se usudim reći da se ne slažem s većinom, a oni se ISTO ne slažu s većinom, samo što je aktiviran njihov set ponašanja za javnost pa su konformeri (prilagođavaju se okolišu, za razliku od regulatora koji kontroliraju stalno stanje unutar sebe i tako se odupiru promjenama u okolišu).
Stupid društvo. Baš me iritira ponekad. No u većini slučajeva mi je svejedno, jer kao što rekoh, sve dok društvo ne demonstrira svoje nezadovoljstvo na fizički način, zaboli me cirus za to što mi govore. Jedini je problem što najčešće kretenčine i kretenke drže kakvu-takvu POZICIJU u društvu pa ti mogu pomalo otežavati život. No to su već više sfere problema ove divne tvorevine koju volimo nazivati „civilizirano društvo“.
|