Ok, that's it. Iritira me, and that's the understatement. Poslao sam „gnjevni mail“ administraciji blog.hr-a, čisto me zanima kakav ću odgovor dobiti i hoću li ga uopće dobiti. Ide mi na živce, s oproštenjem, i na onu stvar (čitaj: qrac), to što moram osamsto puta kliknuti da se ulogiram na nekakav pišljivi blogeditor. Ne da mi se mijenjati habitat, ovdje sam već gotovo četiri godine i baš mi je lijepo. Pokušao sam imati blogove na drugim providerima ali nije to to. Zaprijetio sam im da će ostati bez jednog korisnika ako se ne poprave. Zaboli njih kita Marijanova. An empty threat i oni to dobro znaju. 100ka
Tako... Danas je Algoritam slavio 20 godina svoga postojanja i shodno tome, odlučili su ponuditi određene naslove za jednu kunu. Sve što je trebalo napraviti je bilo pojaviti se u deset sati u Gajevoj, s isprintanim kuponom koji vam jamči kupnju maksimalno 20 knjiga, i potom se vratiti doma, sretni što se prošli tako lišo. E. Ja sam lijepo isprintao kupon (obostrano, i obrezao ga tako da je baš šesno izgledao), ovlaš drmnuo okom naslove, zapazio da me niti jedan EKSTRASUPERULTRAPOSEBNO ne privlači ali sam svejedno sjeo u autobus i krenuo put grada.
Uživajući u hladnoći koja mi je štipala obraze i prijetila uškama da će ih otkinuti i baciti u lokvicu poluzaleđenog snijega, došepao sam do Gajeve i što zatekoh? Red. Red ljudi koji se protezao izvan vidokruga, negdje dolje prema Cvjetnom trgu. E, jbga, rekoh sam sebi, ne da mi se čučati u TOLIKOM redu radi naslova koji me toliko ni ne interesiraju. Odluka da samo produžim prema obližnjem McDonald'su na jutarnju kaficu okotila se u samo nekoliko sekundi, tako da sam se probio kroz kordon ljudi (tamo negdje pri ulaznim vratima Algoritma, misleći što bi se dogodilo da samo ostanem stajati usred reda) i uletio u prazan McDonald's. Ne biste vjerovali, no njihov cappuccino mi je posve u redu. A da ne spominjem da su popravili i čajeve i da dođu samo 6 kuna, za razliku od kafića gdje su između 10 i 12 kuna :)))
I tako sam, s kaficom u ruci, krenuo doma. Usput sam zagnjavio tetu Zlic porukom da je ispred Algoritma raspašoj, na što mi je ona odgovorila kako je toga savršeno svjesna jer je u tom istom raspašoju hladila svoju pozadinu, čekajući da se stvar pokrene. Semmy me već ranije obavijestila da je ostala u krevetu i odustala od cigančenja nad jeftinim knjigama.
Odlučio sam doma pješke. No drukčijom rutom. Krenuo preko Branimirove (pustinja, Zagreb u nedjelju ujutro djeluje kao nekakav grad iz postapokaliptičnog filma), skrenuo kod dunda Marina i nastavio. Ubijte me ako znam kako se zove onaj most kojim voze šestica i osmica no preko njega sam išao. Na moju veliku žalost, po krivoj strani. Išao sam po desnoj te došavši gotovo pred kraj, neugodno se iznenadio kad me ljubazni dundek iz građevinskog kontejnera zamolio da se vratim natrag jer su skale razvaljene i nemam kuda sići. Predložio mi je da pretrčim prekoputa, na lijevu stranu, i spustim se tamo. Četiri sekunde sam razmatrao taj prijedlog. Mislim da je 6 bankina koje je trebalo preskočiti dijelilo mene i lijevu stranu. Plus šest traka punih automobila (a dundek mi reče kako je sada baš pravo vrijeme za pretrčavanje jer, po njemu, nema nigdje ni žive duše, bila ona pješke ili u limenoj kutiji). Plus dvije tramvajske pruge. Plus sveprisutni led. Zamišljao sam kako se prosipam negdje nasred mosta, opuznuvši se na komadić Sibira, i padam nosom na prugu, te kako mi broj 6 prelazi svojim žljebastim kotačem preko vrata. Ne.
Što sam napravio? Vratio sam se natrag preko mosta do najbliže stanice i provozao se do druge strane. Nastavio sam pješke doma i voila, tako završava moja pustolovina zvana Algoritam.
Da... Nekidašnji ručak je, sudeći prema ocjenama žirija, završio relativno ok. Jedino što mi se nije dalo polijevati sve to jajima i peći. Bio sam gladan, a to bi trebalo bilo čekati. Jbš čekanje kad ti želudac negoduje. Dakle, umak za pastu se sastojao od sitno nasjeckane pancete i češnjaka koji su zajedno cvrčali na maslinovu ulju... Potom je u njih uletila konzerva i po nasjeckanih pomadora (nije mi se dalo uzimati žive jer mrzim onu kožicu koja poslije viri iz toća, a nije mi se ni gulilo, a ove su već bile oguljene, dakle...), nasjeckane masline i... to je to, mislim. Soli po želji, malo šećera da ubije pomadorinu kiselinu, papra kol'ko hoćeš te ostalih začina po želji. Samo treba paziti da ne ubacujete začine kao luda Mare jer ne ide sve sa svime.
Uglavnom, pred kraj sam ubacio vrećicu Sirelina „Ribanca“ (dobro, sir sam ubacio, ne faking vrećicu). Idealno bi bilo nekakav izvrsni talijanski parmezan, sitno nariban, ali ipak sam student. :D Uglavnom, parmezan. Te malo vrhnja za kuhanje, čisto da postane gušće (a može i pačje). I s time hop na pastu. Ili s pastom hop u tavu (kao što sam ja napravio). I pojeli su. I još su živi. Dakle, bilo je jestivo.
A danas sam se ubio u njokama u umaku od „groznogole“, kako to moja mati (pa i mi svi skupa s njom) zove. Dakle, gorgonzola. Koje ne smijem previše jesti jer me uhvati na dišne putove i u glavu jer sam alergičan na penicilin. :)))) No svejedno je jedem kad god stignem. :D Samo, ubacio sam malo crvene paprike u to jer mi je umak izgledao previše bijelo. I nisam požalio, bilo je super. Inače volim eksperimentirati kada kuham samo za sebe (naravno, to su opiti na osobnoj razini, znam da vi stariji već znate i po instinktu što će s čime kako reagirati i kakav okus dati). No kuhanje je kemija, a s kemijom nisam baš načistu tako da... ;D
Uglavnom, bilo je lijepo, a pogotovo nakon što sam si hrenovkice (kažem „hrenovkice“ jer sam uzeo ono minijaturno pakiranje) skuhao. Pola objeda iz vrećice, no ko ga jbe, nažderah se. :D
Oprao sam gotovo sve unutarnje roletne, otkrio da mehanizam za nagib onih letvica radi, samo ga treba „očistiti“ da se pokrene. Da sam barem to shvatio prije nego što sam počupao one plastične šipkice kojima se nagib regulirao... Jbga, sila nečista. Sve što mi muku zadaje, iščupam. Popravit ću, neš ti kompliciranog zahvata, ne trebaš biti brain surgeon. Sada su čiste, a nagib mogu regulirati tako da se popnem na skalicu, glavom pod plafon, i zavrtim plastični pipak koji je preostao nakon iščupavanja šipkica. Čak sam i prozore prao, iako je to Sizifov posao, budući da su padaline gotovo svakodnevna pojava u ovo doba godine na kontinentu... No, toliko sam bio oduševljen da sam morao slikati (click me!) pogled s mog trenutnog „radnog mjesta“ (nakon dislociranja namještaja i usklađivanja s Feng Šuicom)
Eto... To otprilike vidim kada dignem pogled s računala :D Idem sad, gledati malo tetu Sharon den Adel, do sada sam je samo slušao... :*
P.S. O činjenici da blogu treba jedno osamsto refreshova da prikaže naknadne promjene u postu niti neću, tlak mi raste... :@
|