Ja sam kao sunce! :D Hahahahahahaha… Pri tom mislim na cikluse. Evo, sad sam očito u fazi latencije, ne da mi se pisati ništa i inspiracija mi je očito otplutala negdje u nepoznatom smjeru. Ma, ko je j***, vratit će se kad ogladni, uvijek ogladni (i.e. uvijek se vraća, hehehe)…
No, i tako se svašta u zadnje vrijeme događa u miloj nam 'Rvackoj; ne znam bih li se smijao ili lio gorke suze. Vjerojatno oboje, pa da se zovu suze radosnice? Ne znam baš, nekako ne vidim ploda u svemu ovome. Ta baba je gore pričvršćena za stolicu čarolijom vječnog ljepila (svaka čast onom kretenu koji ju je smislio u HP-u, pitam se je li razmišljao malo dalje od vlastitog dupeta i mislio na sve one POSLIJE njega koji će se vječno morati boriti s nekakvim šugavim portretima koji vise uokolo i grčevito se drže za zidove) i neće tako lako otpasti s nje. Naravno, mudri među vama (nama) bi mogli sada pitati zašto jednostavno ne izbacimo i nju i stolicu van među vukove… E, tu sad kordon policije dolazi u igru :)
Ali neka, iskreno, drago mi je da je jedan prosječni Croata vulgaris konačno ustao iz depresije koju je stvorio u svom kauču, odgurnuo mrvice čipsa (i to Standard, ne Pringles) sa svoje pivske trbušine, podrignuo u smjeru žene rekavši joj da ga ne čeka s večerom jer ide mlatit. Mlatit, nije bitno koga ili što, ali bit će makljaže. Jer Hrvati ne znaju napraviti ništa na miran i civiliziran način. Ponekad se pitam jesmo li zapeli negdje na povijesnoj ljestvici, tamo taman u onom trenu kada je H. neanderthalensis shvatio kako je jednostavno ošajdračit nekoga toljagom po glavi i pribavit si na taj način sužnja, ženu, večeru, zabavu…
No kao što rekoh, stvari se barem kreću. Odbija me pomisao o sudjelovanju u prosvjedima jer jebiga, ne želim završiti usred kakve tučnjave, niti želim gledati maricu iznutra. No možda čak i odem ovu nedjelju. Nešto me vuče, silovito, prema toj masi… I nešto u meni iz svega glasa želi vrištati i uputiti vrloj nam premijerki pokoju biranu riječ hrvatskoga, onako s 8 začina, kako kakva dobra, svjetska juha. Jezikova. Ma čija god.
Možda vas zanima (za neupućene: sada naglo skrećem s teme na poveću digresiju) je li mi odgovorio profesorić iz francuskog? Nije. Nekidan je bio bliski susret prve takve vrste na faksu. Ja bespomoćno preklinjem automat za kavu da taj put izbaci neki ispljuvak malo ukusniji od mačje drkotine na naglo, a spomenuti (profesor, ne ispljuvak) izlazi iz Vijećnice. Imalo sat. Vijećnica je, inače, kada ste naprđeni na automat i pritišćete mu dušu u potrazi za nečim pitkijim od otpada iz laboratorija s Animalne, točno vama iza leđa. I tako se ja okrenem baš u trenutku kada je ON napuhano izašao u predvorje. Pogledi su nam se sreli i tu sam na tren zamrzio samog sebe…
Oborio sam pogled, odašiljući u njegovom smjeru informaciju da se smatram krivim. Jebiga, prirodna reakcija ili ne, svejedno mi se nije svidjela. Ništa skrivio nisam i ne bih trebao obarati pogled. Sljedeći put ću ga izdržati. Iako, znam da će to rezultirati pozivom na kakvu svađu ili objašnjenja ili nešto treće. Kao kod mačaka. Ako joj buljiš u oči, skočit će na tebe i iščupati ti ih van, da ti ne bi palo na pamet opet buljiti u nju. A nisam imao živaca za rasprave. Dobro je Semmy rekla, njegov modus operandi je izazivanje krivnje kod ljudi i moram priznati da je jako uspješan u tome… Ma… Što se mene tiče… E…
Jučer navečer, dok sam pratio M.-a na tramvaj, razgovor je opet skrenuo na temu biologije, smrti, starenja i slično. Uvijek imamo misaone razgovore kada ga pratim na tramvaj. :) Uglavnom, dok sam mu objašnjavao zašto organizmi uopće stare te koliko je naš unutarnji okoliš zapravo krhak i bolesno ovisan o redu, radu i disciplini, opet sam si posvijestio neke ključne elemente samoga života, koje želim s vama podijeliti…
Jeste li ikada razmišljali odakle elementi u vama? Sav taj ugljik, dušik, sumpor, vodik, kisik, željezo… Morali su doći odnekud, zar ne? Znamo da je sva materija nastala u samom početku i da od tad ništa novo nastalo nije, samo mijenja oblik uokolo… Niste nastali de novo, nego su se već postojeći elementi i spojevi preslagivali, spajali na drukčije načine i vi ste rasli u maminom trbuhu. Ništa nije bljesnulo i počelo postojati u trenutku oplodnje (iako je sam čin koji dovodi do nje možda eksplozivan, oplodnja tj. prodiranje spermija u jajnu stanicu fakat nije ništa spektakularno niti se čuju fanfare uokolo. :D
Dakle, sva materija je već tu, samo se preslaguje. Onda sam, sjećajući se kako mi je Ulfuz pričala o zadatku s jednih vježbi, postavio pitanje što misli koliko molekula vode koje je Cezar popio tamo negdje 30. možemo naći danas u bilo kojoj čaši vode koju zagrabimo negdje. Viknuo je „nijednu!“ samouvjereno, kao što sam i ja samouvjereno viknuo to isto prije nego mi je objašnjeno da to nije istina i da možemo u svakoj čaši vode danas naći xx molekula vode koje je Cezar progutao tamo davno kada si je odlučio utažiti žeđ tijekom vrućih rimskih noći…
Učili smo na evoluciji o kozmičkoj evoluciji. O nastanku zvijezda, o njihovom životu i smrti. I opet me šokirala informacija da su elementi koji sačinjavaju moje tijelo nekoć davno bili dijelom neke supernove koja se razletjela i posijala svoj sadržaj po Svemiru… Logično je to, ali nikad o tome prije nisam tako razmišljao.
I tako smo, na koncu, došli do teme smrti, za koju je M. rekao da ga užasava i da ne želi ni razmišljati o tome. Možda sam bio malo dosadan kada sam navaljivao da se o tome priča, ali htio sam mu zapravo reći da se ne treba smrti toliko bojati. Dobro, to je samo možda moja znanstvena znatiželja i užasno me zanima što je „poslije“. Ali smrt stvarno nije ništa strašno. Normalna, prirodna smrt, ne ove nasilne, iznenadne smrti u nesrećama i slično. Mislim na onu prirodnu smrt koja se dogodi iz fiziološko-genetičkih razloga, kada tijelo više nema snage boriti se s oštećenjima i jednostavno se preda. Smrt je dio ciklusa, rekao sam mu, i ništa što se rodilo ili niknulo na ovom planetu nije živjelo vječno, sve je umrlo.
Evo, upravo u ovom trenutku, a sinoć mi nije palo na pamet, mi je sinulo da to možda i nije tako… :D Stanice imaju potencijal biti besmrtne. Upravo sam se sjetio onih stanica raka one žene koja je daaavno umrla, ali njezine mutirane stanice žive i danas, sretno se dijeleći u petrijevki, uživaju, kao da su jučer nastale, a ne prije 60 godina ili koliko… Samo, to je još uvijek patološko stanje. I iskreno, ne bih htio da jednom prestane biti patološko stanje i da prijeđe u nešto pozitivno. Mislim da bi bilo veoma dosadno živjeti vječno, a da ne govorim o strahovitom impaktu na ograničene resurse Zemlje. Samo bi nas bilo sve više i više, a nitko ne bi umirao…
Anyway. Smrt je dio života. Sve što se rodilo i umrijet će. U kozmičkome smislu, naši životi su samo još jedna od faza materije. Kada umremo, raspast ćemo se, prijeći u zemlju, naše elemente će posrkati kakva biljka, nju će popasti nekakva živina koju će čovjek priklati i napravit objed svojoj trudnoj ženi, ona će nas probaviti i naši elementi će kao nutrijenti završiti u njenom plodu i postati dijelom njegova oka, guze, jetre ili vrška uha… I ljudi teže tome da budu besmrtni, a to već jesu! :D
|