Pitaju me mnogi ljudi zašto ne koristim Mac. Zašto ne koristim Appleove proizvode, kada već toliko volim tehnologiju? Zašto? Možda zato što jedan lijepi iMac desktop računalo u velebnoj Americi dođe cca 8.000kn, a kod nas 12.000kn? Ili što jedan siroti najjači iPad u moćnoj Americi stoji 4.500kn, a kod nas 6.500kn? Enough said. Možda zato što si prosječni Amer s prosječnom plaćom može priuštiti nešto takvo, dok prosječni Hrvat s prosječnom plaćom može eventualno priuštiti sebi i svojima ovrhu, i to nakon što digne kredu da kupi shiny Appleov proizvod…
U posljednje vrijeme primjećujem da Hrvatsku uopće ne pere kriza. Napomena: da, znam, ljudi gladuju, sranje je općenito, treba misliti na preživljavanje, treba biti realan, zadovoljiti se mali stvarima, bla, bla, bla… Ali znate što? Valjda smijem imati sebične želje tu i tamo? Čeznuti za nečime što mi ne treba? Malo luksuza? Ono, ne sjećam se da sam se opredijelio za život u totalnom odricanju od svega shiny, nepotrebnog i luksuznog.
Dakle… Hrvatska i kriza. Ako možda niste skontali, iPad je stigao u prodaju u Hrvatsku, službeno. IPhone 4 i iPod Touch su već neko vrijeme prisutni kod nas. Sjedim i slinim za tim stvarima… Recimo, jako slinim za iPadom i iPhoneom 4. Da, prije nego krenete komentirati, opet ću ponoviti da sam svjestan da su to sve komoditeti, luksuz, shiny igračkice, samo komadići plastike, stakla i metala, da ima osamsto puta korisnijih stvari… Ali eto, dopustite mi malo djetinjeg ponašanja…
I slinim ja tako za tim i svjestan sam činjenice da ću iti jedan od tih uređaja ugledati jedino ako mi ih netko veoma darežljiv daruje… Zamišljam što bih sve mogao raditi s time. Vjerojatno ništa više nego trenutno, ali bilo bi zanimljivije. Možda bi mi bilo zanimljivo samo prvih nekoliko tjedana, a poslije bi postali uređaji kao i svaki drugi… Gledam sve one lijepe aplikacije za iPad (posebno mi se svidjela jedna za kemiju, s ogromnim i savršenim periodnim sustavom elemenata koji pokazuje sve predivne informacije o elementima, pa si pomislih da možda, osim te, ima još i hrpa aplikacija za štrebanje i učenje, poput enciklopedija i slično; bjeh u pravu), gledam na YouTubeo walkthroughove kroz korištenje iPhonea 4 i zadivljen sam lakoćom kojom taj komadić mobitela obavlja sve zadatke… Koliko ti je svijet nadohvat ruke…
Da, shvaćam da će za koji mjesec izaći iPad 2, a za nekih godinu dana i iPhone 5 i da će svijet opet, oh opet, poludjeti za tim novim igračkicama…
No dobro, ustanovili smo da sam jaaaaaako veliki ljubitelj tehničkih novotarija, sviđaju mi se svi ti gadgeti, isto kao što se, sad ću biti prost i upotrijebiti stereotip, nekim ljudima sviđa kupovati cipele ili torbice ili slične stvari i u tome vide ispunjenje kratkoročnih fantazija…
A sada prelazimo na onaj drugi dio posta. Hrvatska. Hrvati. Nema se. Plače se u dugovima. Grca pred ulazom u pučku kuhinju i lica se sakrivaju da ih se slučajno ne bi prepoznalo. Kupuje se „Standard“ šunka umjesto Vindona ili neke treće, razvikane. Ne pije se Nescafé nego nekakva lokalna brlja od tri kune za 100g… Siroti Hrvati su na rubu ponora, i dok padaju, konačno, prema svom dnu, crnilu, bankrotu, vade iz džepa svoj novi iPhone 4 i u HD rezoluciji snimaju svoj pad, potom spajaju uređaj na iPad i prenose video da ga malo bolje editiraju prije postavljanja na YouTube i konačnog razlijetanja na šiljke okrutne stvarnosti koji ih na dnu ponora čekaju…
Dakle… Svaki drugi prolaznik na kojeg obratim pozornost razgovara na iPhone. Svaki drugi tinejdžer vadi iPod i to latest model… Ljudi pohrlili i pokupovali iPade… Dodiruju se uređajčići, maže se prstima, prijateljima u busu se pokazuju nove aplikacije, upravo instalirane… Let's face it, darlings, ti uređajčići nisu jeftini. Bogme nisu. Odakle svim tim ljudima novci? Stvarno ih imaju, pa im nije problem izdvojiti 5.000-6.000 kn za novi uređaj čim se pojavi na tržištu ili si dižu kredite i zadužuju se do grla (i preko), samo da bi bili trendy? Evo, recimo, ja tako žarko želim neki od tih uređaja koji počinju s „i“, ali strine mi, znam da ga ne mogu priuštiti. Nemam čime. Nezaposlen sam i živim ocu na grbači. Da sam nezahvalno đubre, mogao bih dosađivati ćaći tjednima i moljakati ga, i obećavati brda i doline, vječnu zahvalnost, žrtvovanje slobodnog vremena za ovo ili ono samo ako mi kupi, recimo, novi iPhone. Neću to raditi iz tri razloga. Prvo, čovjek već toliko novca na mene troši da mi je naprosto već to neugodno, a kamoli da ga pitam za još. Drugo, principi mi ne dopuštaju. Treće, ne ovisi mi život o iPadu ili iPhoneu ili bilo čemu što nosi ogrizak od jabuke na svojim leđima.
I tako se ja i dalje pitam, tko je tu lud. Nedužni promatrač EU, poslan da provjeri stanje u Hrvatskoj i pogleda ma gdje li je ta recesija, šetajući glavnim zagrebačkim trgom, zaključuje da i nije tako strašno. Jer, eno, osim nekoliko standardnih prosjaka i ljudi u trljama (a u kojoj zemlji ih nema, pokažite mi), svi hodaju u krznu, skupim imitacijama krzna, voze se nova auta iz kojih još smrdi po novoj, neotpakiranoj plastici, mlatara se skupocjenim uređajima, osnovnoškolska djeca se prepucavaju tko ima skuplji i kvalitetniji mobilni uređaj… Nedužni promatrač EU, prerušen u nedužnog prolaznika, naravno, zaključuje da netko nekoga tu laže… Ok, ušao je u Konzum i vidio bezobrazno visoke cijene, zagrcnuo se kada je primijetio koliko Hrvati moraju izdvajati za povrće, voće i ostale namirnice, ali, misli si on, po onome što vidim na ulici, cijene su očito opravdane, pa mogu oni to…
I vrati se tako nedužni promatrač EU natrag u okvire ŠEVEningena i izvijesti kako je u Hrvatskoj sve super, divno, krasno, narod bogat, zapadnjački se živi, ima se… I sada EU ne razumije zašto se mi onda non stop bunimo i pizdimo da nam je teško…
Vratimo se sad na mene. Eto, zanima me. Zanima me odakle ljudima ti novci… Jesu li dovoljno kretenski nastrojeni da se idu zadužiti do grla zbog tehničke novotarije ili stvarno imaju svaki mjesec 6.000kn viška i ne znaju kud s njima?
Ne bunim se previše, dobro mi je, ali recimo samo da mi ponekad, kao sad, teško padne kad se moram miriti s nekoliko generacija slabijim tehno proizvodima jer si ne mogu priuštiti cutting edge. Ipak volim tehnologiju i volim uživati u njoj… Isto kao da, vratimo se na cipele, recimo žena očajnički uzdiše pred izlogom nekakve prodavaonice i gleda neke lijepe štiklice poznatog dizajnera, baš joj se sviđaju, osjećala bi se kao boginja noseći ih, već vidi kombinacije suknje i košulje i šeširića koje bi savršeno išle s tim cipelama (iako bi ih možda nosila rijetko, za neke posebne prilike, kad se želi osjećati baš posebno, sebe radi, ne drugih), a onda snuždeno, sjetivši se realnosti, ode u prodavaonicu pored i kupi si klompe na popustu i to ne ortopedske nego K plus.
I onda kada konačno nađem posao, zaposlim se, počnem raditi i privređivati, kada dam babi Kosor (oh, imam feeling da će ona biti još duuuuugo na sceni) sve „njeno“ i kada skupim na hrpicu ono što mi ostane, kada odvojim za režije i za sve stvari koje MORAM platiti samo da bih nastavio metabolizirati i da ne bih završio u zatvoru te kada ugledam da sam uspio uštedjeti jednu kunu, vrisnut ću od sreće jer još samo 5.544 mjeseca i moći ću si kupiti iPad!!!
I nije stvar samo i toliko spominjanom sirotom iPadu. Umjesto njega, stavite bilo što je skupo i što si ne možete priuštiti, vi Homo vulgarisi out there, a viđate to na svakom drugom čovjeku i pitate se „pa tko je tu lud“…
|