Nešto u posljednje vrijeme i nisam plodan. Nije ni čudo, uzevši u „obriz“ koliko se misli muva po unutrašnjosti mog craniuma, nije kao da imam unutra beskonačno mnogo mjesta. Zato se te misli najčešće i pobiju pa nemam izbora nego sjesti i ne raditi ništa dok se ne smire.
Anyway, posljednja dva tjedna opet hodočastim na faks svako ubogo jutro raditi u labosu. Ovaj put je sa mnom i kolegica M.M. koja je nadasve zakon, a s nama je i doktor B.L. čiji eksperiment i (ne) pokušavamo upropastiti svojim jadnim znanjem kemije. Kemije, kažem, jer nas sve troje malo zezaju mjerne jedinice, osnove kemijskih reakcija i tako. No to nije bitno.
Bitno je to što je dolje na zavodu raspad sustava. Od dvoje tehničara koliko ih dotični (naš) labos ima, oboje nikad nisu na svom radnom mjestu kad ih čovjek treba. Teoretski, raditi se počinje u osam. Naravno da nikog nema do devet i po. Najčešće ni do deset. Tada se obično pojave, u wild wild west stilu, s cvikama sunčanim na očima, mumljajući čačkalicu u labrnji (valjda jedino što je preostalo od doručka) i noseći izrazito iritantan osmijeh na lišcu. To vrijedi, naravno, za ono muško od tehničara. Taman što je došao na posao i užgo računalo, nestane u vidu izrazito rijetke magle nekud, valjda predosjetivši da ću ga pitati je li smućkao reagense koje smo ga dan prije zamolili da nam ih smućka. Fascinira me sposobnost iznenadnog nestanka tih ljudi dolje. Mogao bih se zakleti da je prije izašao nego što je ušao na zavod. Talking about faster than light...
Kada ga KONAČNO uspijem uhvatiti, negdje oko deset i po (imajte na umu da smo i doktor i kolegica i ja stigli u dogovoreno vrijeme, 9h), provedemo sljedećih pola sata bjesomučno tražeći sve potrebne kemikalije. Jer sačuvaj Krishna da se uvede malo organizacije i reda na police i u ladice! Ne, to je hereza protiv svetog boga Chaosa. O činjenici da neoprano laboratorijsko posuđe sjedi u sudoperu već danima i vapi da ga se riješi kojekakvih ostataka kemikalija neću ni pričati, prebolno je.
Na jedvite jade pronađemo kemikalije (opisivati gdje su bile neću, zgadit će vam se objed) i tehničarčić počne sastavljati otopine A i B da bismo mi poslije mogli dobiti C (bez zajebancije, tako se zovu :D)... Još nam treba i D i E, no toga imamo, fala bogu, u velikim količinama jer nije (toliko!) kvarljivo...
Dok još zadnju kap sipa u tikvicu i mućka, tehničar već ustaje, skida kutu, navlači košulju nekakvu i bježi glavom bez obzira kroz hodnik zavoda, valjda u panici da mu nećemo uvaliti još jedan posao za obaviti, strava, nije kao da je plaćen za to... I dok gledamo kako zamiče za ugao, odjeća dok se vijori za njim, stiže tehničarka. Naravno, nitko je se ne usuđuje ništa pitati jer je već nadrkana (i ja bih bio da mi je radno vrijeme od 8, a na poslu se pojavim u 11) i gladna. Nije ni ušla, već razmiče štakorske lešine sa stola (nekima srce još kuca; znam jer ga vidim dok se miče, budući da mu je cijela ventralna strana otvorena, od repa do grla), vadi krastavac, ajvar, pancetu, kruh, pjate i nože i zazviždi...
Nevjerojatnom brzinom stižu administratorica te dvije docentice (asistentice, neki racku, jbe mi se za titule) i navaljuju na hranu. Pomiču se u drugu, manju, sobu da mogu jesti u miru. Ne smetaju im poluživi i otvoreni štakori nego naši iziritirani pogledi...
Ne dao vam Višnu da morate proći u tu sobicu gdje su se one izolirale... Mrtvi ste. Mrtviji nego iskrvareni štakori na stolu u prethodnoj prostoriji. Jednom sam morao ući unutra jer su mi trebali uzorci koji su se spokojno smrzavali u frizeru, tik iza jedne od docentica. Samo što sam ušao u prostoriju, sve četiri su odjednom prestale žvakati (jednoj je slanina visila iz kutka usana) i zabuljile se u mene. Rekao sam da moram uzeti uzorke... „Sluuurp“, bio je odgovor i slanina je nestala u larinksu docentice... Nastavile su me gledati u cartoon-stilu kada Silvestar umjesto Tweetie vidi pečenu koku s onim kapicama na batcima... Jedva sam čekao kad ću izletjeti iz te sobe straha. Još dok sam bio unutra nastavile su se hraniti, ali nisu skidale pogleda s mene. Podsjetile su me na preplašene poglede izgladnjelih životinja kojima ste bacili komad hrane i koje se boje prići mu, ali glad pobijedi pa jedu, ali vas ne skidaju s oka...
Scary... No, dobro, sad je već skoro podne i hranjenje je završilo. Nas troje tamo radimo svoj posao (JEDINI!), mjerimo apsorbanciju, jbavamo se s nepostojećim protokolom... Vraća se tehničar, tehničarka taman negdje odlazi jer je „hitno“... One preostale tri tamo shvate da ne mogu više tako i da bi nešto trebale poduzeti... Poduzimaju odlaženje na kavu u kafić u dvorištu faksa...
Negdje oko podne i po pojavljuje se glavni docent/magistar, dolazi do nas troje i komentira kako to ništa ne valja jer se nismo držali njegovog protokola. Dok mene onaj doktor nekako pogledom svladava da ne skrešem docentu u facu sve što ga ide, kolegica mu objašnjava da se JESMO držali protokola koji nam je izdiktirao!!! „Hmmm“, zaključak je njegov i odlazi... Kada smo konačno iz hrpe papira iskopali pravi protokol (s interneta) i primijenili ga, stvar je savršeno ispala... Toliko o diplomi koja mu visi u uredu...
Nerad, neorganizacija, nonšalantnost, nemar... Četiri „N“ koja krase zavod dolje tj. labos u kojem sam. Nisu svi dolje takvi. Profa je čisto zlato... Ostali profesori i asistenti su ok... Ona treća tehničarka, koja nije naša, je čisti Hitler ali barem ne zabušava nego odradi sve pa i više od toga...
Mene to, s druge strane, neopisivo zabavlja. Osim onih dijelova kada se docent pojavi i počne pljuvati po našem radu. U jedan popodne, kad je već sve gotovo... Zašto ga nikad nema ujutro, u 9, da nas usmjeri? Zato jer ga nema. Very simple. Jer dolazi kad mu se prohtije... Nice... Very nice...
U ponedjeljak počinjemo novi pokus. Profa je stvarno shvatila da kolegicu mene stvarno zanima to područje biologije jer nas zove svaki put i ima toliko povjerenja u nas da nas pušta same da radimo i na bitnim stvarima (čitaj: onome što će jednom ući u nekakav rad i biti objavljeno u časopisu s određenim impakt faktorom)... Zašto ja to sve radim? Prvi razlog: uvlačenje u guzicu i nastojanje da me netko primijeti. Drugi razlog: stječem neslužbenu praksu... Treći razlog: jednog dana kad mi zatreba preporuka, lijepo ću sići do profe dolje i zamoliti je za koju lijepu riječ... Jesam li sebičan i dupelizac? JESAM! :D I baš se ponosim time! Mnogi ni to nisu uspjeli i pitaju se što će sa sobom sad... Eto... Ja ljubim guzice, radim u labosu, stječem iskustvo, učim se sam (kad me faks već nije ništa konkretno naučio; osjećam se ko šegrt sad) i jednog dana će se valjda isplatiti...
P.S. Ne znam jesam li ja uklet ili se događa svima, no blog.hr me fakat voli zezat... Čitav dan se pokušavam bezuspješno logirat, sve do maloprije... Grrrrrrrrr....
Post je objavljen 25.09.2011. u 18:29 sati.