Dio prvi...
Ljudi. Po ulici, posvuda; ljudi. Idu mi na živce kada hodaju ko muhe bez glave. Nekidan smo M. i ja imali žučnu raspravu, nakon što je njemu neka baba doslovno ispala pred noge iz butige pored koje smo prolazili. Da M. nije zakočio i mahnito promijenio smjer kretanja, vjerojatno bi dobro izgazio babu (if you ask me, to je i zaslužila). Naravno, ja ne bih bio ja da nisam, nakon tog incidenta, proveo sljedećih dva sata pizdeći na takve i slične situacije, srčano argumentirajući zašto sam u pravu i zašto bi ljude koji ne paze kuda hodaju trebalo nabiti na izrazito užareni kolac. Čisto ravnoteže radi, M. je držao drugu stranu.
Dakle. Glavni M.-ov argument je da ljudi imaju pravo hodati kuda i kako hoće po površinama koje su za to namijenjene (e.g. pločnicima i sl.). Slobodni su izlaziti i ulaziti kako žele i jednostavno, ako mi smeta, neka zaobiđem i to je to.
U redu, prihvaćam premisu, ali odbacujem zaključak. Ne želim zaobilaziti. Jednako kako oni imaju pravo hodati kao muhe bez glave, tako i ja imam pravo ne zastajkivati svako malo i izbjegavati ljude kao da su nadolazeći projektili ili prepreke na cesti! Ako išta mrzim to je kad neka xy osoba tako bezglavo ispadne kroz nekakva vrata na ulicu a da se nije ni osvrnula, ni zastala na pragu i pogledala hoće li svojim izlijetanjem uzrokovati lančani sudar! Događa mi se non stop da zbog takvih ljudi moram ili naglo kočiti i spotaknuti se sam o sebe ili ih pregaziti tako da mi poslije jbu mater. Mislim, stvarno... Pola sekunde je dovoljno za pogledati niz ulicu i ustanoviti hoćeš li kome stati na (ili ispred) nogu dok odnekud izlaziš! I ne radi se sada tu o nekakvom pravu ili ne znam čemu, radi se o čistom bontonu, o pristojnosti, o lijepom ponašanju!
U istu kategoriju spadaju i oni koji hodaju po pločniku tako da ih se ne može zaobići ni s jedne strane te ih je najlakše preskočiti. Mislim, ako je pločnik već takav kakav je, čudne dimenzije, zar je stvarno kozmički nemoguće hodati što više desno, tako da se 1) ne sudaraš s ljudima koji ti dolaze u susret, 2) otvori mogućnost onima iza tebe da te prestignu, ako hodaš sporo... Ne, ma naravno da ne. Kao posljedica kroničnog nedostatka kulture i općeg lijepog ponašanja, Croatus vulgaris hoda kao da je jedino živo biće u svemiru i kao da je cijeli grad, zajedno s pripadajućom stranom ulice, samo za njega stvoren! Zar je stvarno toliki prokleti problem postati malo ljubazniji, malo obazriviji? Jest, NE MORAŠ, but it's highly recommended! Naravno da ne moraš hodati tako da ne smetaš drugima, naravno da nigdje u zakonima ne stoji da moraš pogledati prije nego se baciš na pločnik (nekome pod noge), ali jbmu strinu, ništa te ne košta biti malo pristojniji. To je ono što se nekoć davno zvalo građanska pristojnost (uglađenost) i što je izumrlo s nadolaskom novog vremena kada se „ja imam pravo i slobodan sam raditi što hoću“ naveliko zlostavlja...
I sad... Kako to sa mnom obično biva, prepirka između M.-a i mene nije prestala, a ne. :D Traje i dalje. Složili smo se, doduše, da svatko ima slobodu kretanja kako i kuda hoće, ali da je lijepo pogledati i biti pristojan i ne iskočiti pred nekoga tako da taj mora izvoditi ne znam kakve eskapade samo da bi ostao živ ili relativno neozlijeđen! Ali ono što mene muči nije samo problem hodanja po javnim površinama. Muči me taj upalni problem nedostaka pristojnosti i odgoja...
Gledam u autobusu nekidan čašicu tekućeg jogurta, otvorenu tako da se omogući tek maloj količini jogurta da istječe u nečija usta (da se ne zaprska ostatkom), popijenu i zabijenu između rukohvata i prozora. Gledam u tu čašicu i ne mogu vjerovati da nekome takvo nešto padne na pamet. Kao prvo, autobus nije mjesto gdje se pije jogurt. Ako baš i MORAŠ popiti jogurt, kvragu, uzmi si onaj u bočici. Lakše ga je piti, lakše ga je transportirati, manje su šanse da će se proliti... A i ljepše izgleda kada piješ jogurt na javnom mjestu iz bočice nego iz čašice. ;) Ali dobro, zadnja rečenica je nebitna, stvar je osobnog dojma...
No ajde, popio si jogurt iz čašice u busu. Ajde, neka ti. Sad ne znaš kuda ćeš s njom i prvo što ti padne na pamet je zabiti je između stakla i rukohvata??? Kao prvo, da si pio iz bočice, sad bi je mogao lijepo zatvoriti, spremiti u torbu i baciti kad izađeš iz javnog prometala. Ali, to s čašicom ne možeš napraviti, ne možeš je spremiti u torbu jer će ti se preostali jogurt unutra razlitati po stvarima. Naravno, ostavit ćeš je unutra jer jebiga, tebi taj bus danas više ne treba, jebe ti se živo za ostale koji će se njime voziti, riješio si se smeća, netko će već pokupiti za tobom i sutra će te opet dočekati čisti autobus s mnogo mjesta za novo smeće koje ćeš u tom trenutku konzumirati!
I da sam ja „netko“ lijepo bi postojali redari, ovlašteni da te u takvim trenutcima građanskog neposluha opletu po džepu takvom novčanom kaznom da bi bio u strahu baciti smeće i u kontejner, a kamoli negdje gdje mu nije mjesto! Pa bi za tri mjeseca grad bio čist kao suza! Kad ne ide milom, išlo bi silom... Ali molim te, drskosti i neodgoja... Strahota...
Dio drugi...
Apeno pa će neđeja. Počeli su treninzi, a to znači i redovite rode (ako ste zaboravili, izgovara se „hode“) nedjeljom. Od ove godine su „obavezne“ s velikim „obavezne“ za sve koji namjeravaju ostati u srednjoj grupi ili napredovati dalje... Hmmm... Naravno, čim mi se nešto uvjetuje, popizdim i izgubim volju za tim.
Zašto ne volim rode nedjeljom? Pa, kao prvo, I suck big time in capoeira. Drugima koji također suckaju i dolaze nedjeljom to ne smeta, no meni osobno smeta i ne volim pokazivati koliko ne znam pred drugima. Iako mi se nikad nitko nije smijao niti bi mi se itko ikad smijao, jednostavno to ne volim i punto finale. Takav mi je mentalni sklop. Zovite to traumom iz djetinjstva (imate potpuno pravo, slažem se s vama), zovite to strahom od odbacivanja, javnog nastupa, kako god no tako je i eto.
No to i nije najveći razlog. Glavni razlog zašto ne volim rode nedjeljom leži u dva tabora. Prvi tabor tiče se činjenice da je to ipak nedjelja. Nedjelja je za mene dan kada sjedim doma, lijepo zavaljen na kauču, čitam knjigu, gledam TV, pijem čaj ili kavu, čačkam po netu... Ugl, budući da su mi ostali dani više manje busy i da sam vječno nekud, nedjeljom naprosto VOLIM ostati doma, ne izlaziti nigdje i zabaviti se unutar svoja (unajmljena) četiri zida.
Drugi tabor tiče se činjenice da je cjelokupna atmosfera tamo u Centru pomalo čudna, meni. Naime, ok, treniram capoeiru. Volim je, lijepa mi je, savršena, korisna i uživam. Ali nisam oženjen njome, nije mi u krvi, jbe mi se živo za filozofije, kodekse, brazilsku kulturu, razloge, priloge, zaloge i ostalo. Ne živim ju, treniram ju. Big difference. Kada dođem tamo nedjeljom imam feeling kao da sam došao na sastanak neke sekte koja se okupila da bi uru i po vremena veličala svoju božicu, pjevala joj i plesala... Žao mi je, ne osjećam taj duh, ne zanima me (iskreno) i zato mi tamo nije lijepo. Zbog toga se osjećam kao autsajder i jedva čekam kad će sve završiti, samo da dođem doma.
Kada to sve skombiniram (činjenicu da ne znam capoeiru dovoljno dobro da bih je izvodio pred svima, a ne samo pred svojoj grupom, zatim taj sektaški feeling te želju da nedjelju provedem DOMA), osjećam ogromnu averziju prema nedjeljnim rodama. A povrh SVEGA, sad su ostanak u srednjoj grupi počeli uvjetovati njome. Not good. Tamo u Centru mi je bilo SUPER upravo zato jer se ništa nije „moralo“... Sad se odjednom nešto „mora“... A kad se od mene očekuje da nešto „moram“, to generalno loše završi... A ja ne želim da loše završi... Samo želim da me puste na miru i da mi ne zaseru treninge i sve s time da nešto „moram“...
|