Sav sretan probudim se ja jučer malo prije šest ujutro. Operem se temeljito, primijenim nekakav vid eliminatora skorašnjih ôdora (jer je vani već bilo milijun kelvina), POKUPIM bilježnicu iz beskralježnjaka koju kolegica treba (želi, whatever) kopirati i krenem. Navrijeme. Jer imam ispit iz biokemije. Putem ponavljam. Putem radim znate što još? Slušam muziku i čitav sam u zenu jer je moj Zen konačno stigao!
Točnije, stigao je on puno prije četvrtka (kada sam ga pošao preuzeti). Naime, meni u četvrtak više puknuo film i poslao im mail u kojemu se između redova mogla pročitati poprilična količina nezadovoljstva i prijetnji tipa „poslat ćete mi to poštom i BABA će vaša platit poštarinu ukoliko to malo govno ne dođe JUČER“. Jbmu, ako je tip rekao za najviše deset dana, onda to ne znači „kad stigne, stiglo je“. Bitno mi je jer za par dana idem doma i što onda? Uglavnom, pošaljem ja prijeteći mail i stiže meni odgovor još prije nego sam i stisnuo send button.
Vođa poslovnice. Bez imalo srama mi govori kako njegov kolega, koji je primio narudžbu, nije nikoga o tome obavijestio. I tako je moj jadni Zenich sjedio u poslovnici danima i nikome nije bilo čudno što se nepozvani player mota među njima svima??? Yeah! Pitam se, da nisam poslao mail, kada bi se sjetili pogledati što taj jadničak radi na polici sam i tko ga je uopće naručio! Nesposobni ljudi, ne mogu vjerovati. Ma, treba to sve pržit bez ulja na električnoj!
Sve je to nesposobno. Pa i ja skupa s njima. A znate zašto? Zato što sam, u svojoj bezgraničnoj mudrosti, zaboravio ponijet KALKULATOR sa sobom! Mozak me je, sav oduševljen što me opet može jebat u zdrav moz… (hmmm…), oduševio tom spoznajom dok je autobus napadno skakutao mostom preko Save. Ničim izazvan, gad je znao da sam zaboravio kalkulator i udostojao se obavijestiti me tek na pola puta. Kad sam ga pitao zašto nije prije napravio paniku, rekao je da ga nisam pitao. Stoka siva.
Anyway. Suočen s tim nemalim problemom, zaključio sam da nemam vremena vratiti se doma po svoj kalkulator (vremena je bilo ali busevi, nažalost, nisu usklađeni pa bih vjerojatno proveo pola epohe čekajući gore na Kaptolu da mi se Svevišnji smiluje i pošalje buseka za Mirogoj), stoga sam obišao pola centra dok nisam pronašao nekakav surogat za SEDAMDESET KUNA! Toliko sam na tanko s lovom da će mi je jedva biti dosta do utorka, kada idem doma, i sada sam se morao ukopati tim nepotrebnim troškom. Ukoliko prođem ispit, obavijestit ću Patera da sam morao kupovati kalkulator i da me upravo on izvukao na ispitu. A ako ne prođem, hush my darling, take the secret to the grave.
No… Ajde, jbš 73 kune. Ako prođem, bit će to najbolje potrošenih 73 kune ikad. U međuvremenu sam se jedva dovukao do Horvatovca, gdje je uslijedilo divljačko prevrtanje bilježnice i ponavljanje u zadnji tren.
Ulazak. Kako to obično biva, ulazim među zadnjima (tako mi i treba kad svršavam na „S“) i za mene nema mjesta. Dok sam brižno odlagao svoje stvari pokraj skalina u predavaonici, rivali su se već uspentrali na sva dostupna mjesta. A ja sam samo pazio da moj Zenich ne bude povrijeđen već prvi dan službe! Asistent koluta očima, izvlači nekakvu klupu i nabija je uza zid, lijevo od katedre. S čitavom predavaonicom, asistentima i katedrom za leđima te nosom na dvadeset centimetara od zida, počeo sam rješavati vražji test.
Ovaj put je bilo puno više teorije među zadacima i puno više normalne teorije među teorijom. Doduše, ni ovaj ispit nije mogao proći bez bizarnih rezultata (ovaj put krivim nepoznati kalkulator) tako da mi treba pola protona za sintezu ATP-a i slično. Možda je i točno, vidjet ćemo. Treba mi 50% za dva. Onda samo trebam preživjet profesoričin gestapovski napad u ponedjeljak, otrčati do profesora iz zaštite prirode i odgovoriti to te pohrliti doma i dovršiti s pakiranjem.
Oh, yeah. Rezultata još nema. Prošli put smo ih dobili mailom, u subotu, stoga čekam i nadam se. U nadi je spas. Nada umire zadnja. Ne poznam niti jednu Nadu… :(
No zato moj mali Zen radi kao urica. Blještavog i oštrog ekrančića, kristalnog zvuka i hrpom opcija skratit će mi 10 sati karocanja do Grada u utorak. Baš je cakani… Sad vidim zašto su ga nazvali Zen. Uključiš ga, zabiješ slušalice u uši i imaš svoj mali svijet filma, glazbe, radija, fotografija i memory card slota s još glazbe, filmova i fotografija! Pixie već krasi pozadinu, a i s njim je stiglo hrpa slika prirode (i društva, bogme, ima nekih ljudi tamo…) koje su naprosto divne.
Eto… trebao bih sad ponavljati za usmene, pospremati stan ali znate što? NEEEEEEĆU! Ležim na podu, ventilator me ophodi svakih deset sekundi, divljački vjetar probija kroz pukotine u pragu balkonskih vrata i nanosi lišće s oronule biljke koja se vani ukorijenila ko mahnita da je ne iščupa i pukne put Slovenije. Uskoro. Samo što nisam. Ne mogu više. Daj Bože da prođem tu biokemiju, bit će mi to najveći uspjeh karijere. Ne, čekaj, to što sam položio MATEMATIKU je najveći uspjeh! Biokemija će biti viceuspjeh, then :)
Iđem. Iđem nastavit ležat izvaljen ko beg…
Post je objavljen 18.07.2009. u 13:29 sati.