Ah, osjećam se tako pročišćeno! Jučer mi je Miško najavio da stiže sutra i shodno tome, stan prolazi određenu dozu katarze. Istina, everlasting nered je nemoguće ukloniti jednim prijelazom jer koliko god mi raspremali i pospremali jednostavno imamo previše stvari za stan od 40 kvadrata. Zato sam danas, vidjevši kaos koji caruje po mom (bivšem) radnom stolu u jedinoj spavaćoj sobi (stolu s dvije police poviše i jednom ispod njega), odlučio krenuti u akciju.
Napetost i gotovo pa napaljenost koju sam osjećao prilikom bacanja u smeće stvari koje su se nataložile u posljednjih 12 godina ne mogu opisati koristeći niti jedan pisani jezik. Nevjerojatna lakoća, sreća, euforija čak. Sve je letjelo u smeće: „uspomene“ s ekskurzije iz osnovne, gomile i gomile zaboravljenih kemijski i nalivpera, noževa za linorez, stare bilježnice koje je i Bog zaboravio, CD-ovi koje sam prerastao, audio i video kazete koje se nisu preslušale ni pregledale već godinama, prastari minijaturni digitroni i nekakve električne škare koje ne rade još od Tutankamona ali svejedno zauzimaju mjesto po ladici… Potom sam prešao na komončine (noćne ormariće, je li) koji su dosta duboki i zbog tog svojstva udomljavaju nevjerojatnu količinu skupljača prašine. Sve sam povadio, posložio, dosta toga pobacao, ostatak poredao tako da tvori urednu, a ne neurednu hrpu.
Poanta je da je 89% stvari završilo u smeću. Čak i neke krupnije stvari poput onih okrećućih organizatora za pisaći stol. Koji đavo ću organizirati ovdje kad vječito vlada strahoviti nered? Uostalom, ne treba mi. Vodio sam se idejom „što nisi taknuo dulje od 3 mjeseca, bacaj!“. A bilo je stvari, reći ću vam, koje nisu bile dirane GODINAMA. Stoljećima. Eonima. Završile su u smeću.
Rezultat je besprijekorno čist stol, oslobođen titanskog stiska nereda (barem što se gornjih slojeva tiče, polica ispod radne plohe ostala je zauzeta kojekakvih uređajima i stvarima koje jednostavno NEMAM GDJE POSPREMITI) što je otvorilo mogućnost njegova ponovnog korištenja. Svima vama koji imate gomilu neispucanih frustracija preporučam da si odvojite jedno popodne za divljačko bacanje stvari. Ozbiljno, koliko vam se samo nepotrebnoća poteže po stanu/kući i zauzima mjesto. Sentimentalna povezanost? Jea, right, dok niste krenuli kopati po nepotrebnom smeću u kojem živite niste ni znali da te stvari više postoje! Ha, ha, ha…
I tako. Usput sam pomogao materi očistit klimu, porubit zavjese i odnijet smeće (vreća u koju sam bacao sve nepotrebno je bila teška ko tuč, jedva sam je dovukao do kontejnera). Malo me, doduše, zapeklo srce kada sam bacio neke videokazete ali hej, video je pokvaren već godinama i nemamo namjeru kupovati novi! Ako se zaželim nekog od tih filmova, proradit će torrent i riješena stvar! Isto vrijedi i za Ivana Mikulića (ah, ne pitajte, luda vremena davnijeh dana u osnovnoj).
Sad sam trenutno frustriran jednom činjenicom koju već dulje vrijeme analiziram. Naime, ljudi uopće ne slušaju što govorim. Ajde, prvih deset sekundi me slušaju i onda primijetim da potpuno zaborave da razgovaram s njima. Okrenu se i pričaju s nekim drugim ili nastave govoriti ono što su maloprije govorili, prije nego sam ja progovorio. Svi mi to rade. Jebote, mora da sam fakat dosadan. No kada zašutim i dulje vrijeme ništa ne govorim, svi me počnu ispitivati koji mi je. Ima bit da su se ljudi navikli na moje konstantno brujanje ali prešlo im je u pozadinsku buku. Znate ono, ne primjećujete sve dok ne prestane. Moram priznati da je osjećaj odvratan. Recimo, vodi se neki razgovor na bilo koju temu u kojem sudjelujemo osoba XX i ja. I XX nešto kaže, ja odvratim, XX potvrdi, ja oštro nastavim i pričam, XX kao sluša no u jednom trenutku (veoma brzo, nakon svega 10 sekundi) okrene glavu prema XY i započne neki potpuno deseti razgovor. Ja još neko vrijeme pričam jer kontam da osoba XX samo pravi dvosekundnu pauzu (kao što se obično zna dogoditi u razgovorima kad ti nešto ili netko uleti) ali XX i dalje priča s XY i nakon nekog vremena se okrene prema meni i pita me nešto nevezano za prvotni razgovor. Osoba XX nije ni primijetila da sam u međuvremenu prestao pričati i imam iznervirani izraz lica, niti ju zanima o čemu sam govorio, niti želi čuti nastavak. Kao da se moj prekinuti govor nije ni dogodio? WTF?
To sam upravo maloprije doživio kod matere. Došla je u sobu i navalila na moju glavu. Naime, ljeto i znoj učine svoje pa mi po conci počnu izbijati oni bijeli ružni prištevi koje vidi samo ona i nitko drugi pa ih mora povaditi van. To boli. JBGA, boli kad onda to radi jer dok ih cijedi usput uštine i deset kvadratnih centimetara kože, nepotrebno. Sjedim i molim je da prestane, ona ignorira. Nešto kažem, ona odgovori i PITA me nešto, ja odgovaram ali ona nastavlja svoj posao i počne pričat o XYZ temi koja nema veze s njenim pitanjem. Prekine me usred rečenice.
To rade moja mati, Ulfuz, Semmy, Alenich, Miško, Myrtus, ukratko svi s kojima sam u svakodnevnom, duljem kontaktu.
To me nervira. Ako sam dosadan, volio bih da mi netko kaže u facu „dosadan si, prestani srat o tome o čemu trenutno sereš i radije šuti ako nemaš ništa novo za reć“. To je puno humanije od (nesvjesnog) ignoriranja ili pretvaranja da slušaš. Znate li vi koliko sam puta ušutio usred odgovora na nečije pitanje jer sam primijetio da je ta osoba zauzeta posve trećom stvari, dok ja odgovaram na njen upit? Otprilike 10.000 puta, u prosjeku 50 puta dnevno.
Zbog svega toga prešlo mi je u naviku da utonem u neobičnu tišinu kada se o nečemu raspravlja nakon što me dvaput netko tako izignorira ili prekine usred pričanja nečim potpuno nevezanim za temu. Nakon otprilike tristo sati, pitaju me zašto sam ušutio? Možda zato što nobody gives a fuck što govorim? Kada šutim, onda nešto nije u redu sa mnom i svi me pitaju koji mi je qrac, a kada govorim nitko me ne sluša?
Whatever. Ne morate me slušati ali onda barem nemojte pizdit kad ništa ne govorim. Nisam ja tu da vam popunim tišinu u srednjem uhu, ako želite to, nabavite si agregat za struju, on proizvodi konstantnih 60 decibela dosadnog, monotonog brujanja. Sorry. Ja se trudim slušati svakoga. Ok, priznajem, omakne mi se koji put da se izgubim ali ovo o čemu pišem se meni događa SVAKI DAN nekoliko puta i to kod više ljudi. Blago me nervira. Ne patim za tim da me se sluša kao da mi je svaka riječ zlatna ali isto tako ne volim niti kada me se ne doživljava. Kada mi to rade familija i najbolji prijatelji?
Ma, uglavnom… Zen još uvijek radi :)))
Post je objavljen 29.07.2009. u 19:29 sati.