Dobro, evo i moga dara svom blogu... U vidu novog posta, naravno:)
Dakle, što se to toliko bitno zbiva sa mnom da zaslužuje pažnju? Well, uspješno sam skinuo dva kilograma „Uskrsa“ sa sebe, što je samo malen korak prema usavršavanju moje pojave. No dobro, to i nije toliko bitno.
Ono što je bitno, i krenimo redom, je subota ujutro i konačni odlazak na prvi teren u sklopu sekcije „kopnene vode“. No kako to obično sa svijetom biva, ni ovo nije moglo proći nekažnjeno od strane Murphyja, tako da smo jedno pola sata čekali na dragog nam voditelja sekcije koji je prespavao polazak i pojavio se sav nikakav u devet sati i deset minuta te naručio kavu, taman kada smo svi mi poustajali jer smo se obradovali njegovom dolasku kao žedni beduini kiši. Ali nismo krenuli, čekali smo da svi ispiju svoje kave, čajeve, sokiće i ine tekuće pripravke.
Ne bi čovjek povjerovao, no trpanje u četiri CRVENA auta, s koliko je raspolagala naša karavana biologa, potrajalo je dulje nego se očekivalo. Naime, nečijom nepažnjom ili pak nečijim drugim bezobrazlukom, nedostajala su dva mjesta u autu i netko je morao „otići kući praznih džepova“, kako bi to naša Danijela rekla. Dok je meni polako rastao tlak i dok sam razmišljao hoću li ja biti taj koji će napustiti ovaj svijet, dvoje ljudi je odlučilo do Bregane stići busom.
Dobro, da skratim priču, smrzavali smo se u potočiću, stojeći u vodi do gležnjeva sat i po vremena i čačkali po kamenčinama, kamenjima, kamenčićima i pijesku. Zatim smo pokušavali pohvatati sve jadne ličinke i raznorazne rakove iz mrežice. Skoro smo zatukli jednu trudnu riječnu rakicu koju nismo primjetili... Sve u svemu, bilo je prohladno i teren se oduljio... Da stvar bude gora, počela je i kiša, taman kada smo mi sami trebali ponoviti sve što nam je asistent bio pokazao. Kako to obično biva s nestrpljivim studentima, spakirali smo se i crvena karavana je krenula put metropole.
Jedva stigavši doma, presvukao sam se i oprao na brzinu i počeo šmink... ovaj uređivati za večernji izlazak. A izlazio sam na „Dodirovu“ humantiranu večer. „Dodir“ je inače udruga u sklopu koje ja učim znakovni jezik. Sreća moja pa se hepening događao u Dugavama, što je meni prekoputa.
Bilo je zanimljivo. Učili smo plesati salsu (a budući da sam ja znao osnovne korake, moja partnerica je imala problema s hvatanjem mene po podiju) no nije baš dobro išlo jer meni nedostaje ritma kao našoj državi novaca, a mojoj partnerici osnovnih koraka. Nakon što smo se prestali sramotiti na podiju te nakon što smo primjetili da čak i časne sestre bolje plešu salsu od nas (o gluhima da i ne govorim), vratili smo se za stol i tamo presjedili većinu večeri. Naime, cilj ove zabave bio je upoznavanje s gluhom zajednicom oko nas. No problem je bio u tome što je gluha zajednica toliko brzo komunicirala između sebe da je nama čujučima, nama kojima je znakovni još u povojima, to bilo kao da gledamo film na fast forwardu. Uglavnom, nismo ni riječi razumjeli. Zato je nama prišao jedan stariji dundo i započeo priču. Skužili smo da i nije neki problem komunicirati s gluhima ako se oni dovoljno uspore (negdje na raznu debila pete klase) radi nas.
Bijući tamo sve do jedan i po ujutro, shvatio sam da je zajednica gluhih svijet za sebe. Toliko su dragi, posebni i optimistični, kao da su sretni i Bogu zahvalni što imaju eto taj nesretni invaliditet. A shvatio sam i da su svi oni zajedno manji invalidi od mene „zdravog“, toliko su optimistični i vedri da se to ne da opisati. Također sam primjetio da ima jako puno mladih gluhih, čak sam neke i iz viđenja prepoznao. Odlučio sam stoga ponekad otići u njihov kafić i nekoga upoznati kako bih mogao razvijati malo taj svoj znakovni...
No... Nakon što sam se sutradan jedva ustao iz kreveta, oteturao sam nekako do Zaprešića i otišao s dragim na misu. On je, jadan, zaradio slinavku na Bregani tako da nije pjevao u zboru nego smo stajali otraga, gdje sam mu ja pjevao na znakovnom poneku pjesmu. Znam dosta crkvenih na znakovnom, takvo pjevanje je naprosto puno prisnije nego obično glasovno...
Nakon mise Dragi je trebao odvesti nekoga negdje... Za to su mu trebale dvije stvari: auto i njegova draga Myrtus. A budući me Myrtus nije htjela ostaviti samog tamo (kao da se ja ne znam brinuti sam za sebe), unajmila je na par sati jadnu Sushi da me bejbisita. I tako me ona bejbisitala čitavo vrijeme dok su njih dvoje bili odsutni... Ali moram napomenut da je Sushi jedna posebna siterica koja nije provela čitavo vrijeme na telefonu (kao one američke) nego mi je čak svirala i pjevala. I to na stranom jeziku. Mrtvom. Divota.... Jedva čekam da je čujem opet, kada bude imala sve žice na gitari. Iako mi ona jadna očito ne vjeruje da je meni izvedba bez g žice zvučala jednako savršeno kao da slušam čitavu Zagrebačku filharmoniju, meni je bilo savršeno. Malo mi je bed što sam je pustio da priča i priča i priča (imam feeling da sam je umorio), no tako to ja radim, I`m a listener; volim slušati druge. Bit će vremena kada će njezina labrnja šutjeti, a ja ću drobiti. Hvala na lijepom vremenu together, Sushi :))
I da se mama i tata nisu vratili sa svog makeouta iz mračnih kutova pastoralnog, pričali bi mi do prekosutra... Ali eto, rekao tata da se mora u krpe pa se spakirasmo. Sushi mi je obećala da će sljedeći put donijeti svoju gitaru koja nije sakata i da će mi priuštiti „Ravnicu“ one more time.... In lingua latina, certo.
Sutrašnji dan je bio iscrpljujući jer smo Miško i ja proveli čitavo jutro i dobar dio popodneva vozeći se po Zagrebu i obavljajući dostave za njegovog starog. Gladni, skuhani i umorni, pokupili smo se oko 16h doma i žderali kao da smo iz gladi ispali... A zbilja, prošlo je samo 24h otkad smo obojica zadnji put jeli. Mislim, djeca u Africi gladuju mjesecima, a mi ni dan jedan ne možemo izdržati...
The end. Ne da mi se više. Samo još vijest za kraj. Od 25. do 30. travnja se u Zagrebu održava Međunarodni susret gluhoslijepih. Vrlo vjerojatno ću volontirati i još vjerojatnije nastupiti na zatvaranju susreta pjevajući neku pjesmu na engleskom znakovnom jeziku... To će biti posebno iskustvo, budući da se eng. i hrv. znakovni razlikuju jednako kao i eng. i hrv. govorni jezici. Jedva čekam da vidim kako će sve to izgledati, trebao bih početi s uvježbavanjem sljedeći tjedan. Kada saznam sve pojedinost, kao i hoću li uopće biti tamo (budući da smo taj viked u Varaždinu), javit ću vam i sve vas službeno pozvati da dođete i uvjerite se kako svijet gluhih možda jest svijet tišine ali definitivno nije tih...
|