Zanimljivo je planirati putovanje kući... U roku od jednog sata odlučio sam otputovati doma, sve zahvaljujući odgođenom praktikumu iz beskralježnjaka... Sam sam sebe uhvatio nespremna, tim više što mi se ispočetka i nije išlo kući, da ne govorim o činjenici kako treba otputovati u četvrtak ujutro... Stoga me sutra čeka zvanje i jednog i drugog kolodvora, rezervacije karata i kemijanje raznoraznih stvarčica. Stvar bi još i hodala da ne moram sutra na zatvaranju Konferencije opet pjevati onu istu pjesmu, zajedno s ostatkom svoje bagre... Prošli put smo navodno dobili neka nezadovoljna gunđanja od strane gospođe Kosor... Nek ona izvoli u dva tjedna skužit internacionalni znak.... Ma nek ona izvoli prvo materinji jezik naučit pa ćemo onda pričat!!
I tako, dok ludim oko stvari koje neću stići napraviti zahvaljujući nagloj promjeni u internim planovima, danas mi se dogodilo nešto nesvakidašnje i neočekivano (na osobnoj razini, naravno, ništa spektakularno u globalnim razmjerima). Idem ja tako nakon biološke oceanografije malo šetati gradom i ubiti pet sati vremena do znakovnog (nije mi se išlo doma) te odlučim svratiti u onu knjižnicu/čitaonicu na Cvijetnom. Uđem, prošvrljam po policama, iščupam neku knjigu i sjednem da vidim isplati li ju se posuditi... Lagano neko štivo, totalna tinejdžerska glupost koja ne zahtijeva više moždane funkcije...
Sat i pedeset minuta te stošezdeset stranica kasnije, zatvorim knjigu i vratim je na njeno mjesto. Tek tada skužim da sam actually gladno progutao tu knjigu kao čovjek koji stotinu godina nije hrane okusio. Nikad prije nisam sjeo u knjižnicu, izvadio gotovo nasumce knjigu s police i pročitao je doslovno „u jednom dahu“. Zvala se „Lijepe djevojke ne padaju s neba“ i glavni lik je bila Karen, Švabica od 17. godina, štrkljava, nikakva, čudne smeđe kose i ćopavih koljena koju je jednog dana na ulici zaustavila neka baba i slikala ju, govoreći da ima potencijala za postati manekenka... Karen joj isprva nije vjerovala ali je svejedno, nakon razgovora s frendicama i roditeljima, otišla u agenciju gdje su je mazali, rezuckali joj kosu i nokte, oblačili i presvlačili te slikavali do besvijesti... Iako su svi bili oduševljeni njenom pojavom, ona nije mogla vjerovati da uistinu ima manekenskog potencijala...
Uskoro se zaljubila u bratića svoje prijateljice i bila sva izvan sebe zbog toga, kao i zbog činjenice da je njena karijera modela galopirajuće napredovala. Navodno je u modi bio nekakav „dječački look“, a Karen je imala sve, pa čak i mikroskopske grudi... I dok je ona tako snimala raznorazne spotove, upoznavala fotografe i putovala po Njemačkoj, počeo je patiti njen društveni i akademski život. Imala je problema s prijateljicom, svađala se s dečkom koji je opet bio biljka svoje vrste, a počela je popuštati i u školi...
Iako se i sebi i roditeljima zaklela da neće napustiti školu zbog manekenstva, morala je sve više izbivati s nastave zbog snimanja u Milanu, Parizu, Napulju... A kada ju je agent svu bolesnu i nikakvu poslao na još jedno inozemno snimanje, pomalo joj je dop******. Kap koja je prelila čašu nije bio skori fotografov pokušaj silovanja, niti rezuckanje i bojenje njene kose nego „prijedlog“ da joj operiraju usne. Tada je Karen pukao film, sve je poslala kvragu, vratila se nenajavljeno doma iz Napulja, izjadala se mami i dečku i sve je bilo opet u redu...
Kao što rekoh, štivo za ne umoriti mozak ni unce... I ne bih to čitao da nije bilo puno sarkazma i fantastičnih rečenica koje su me podsjetile na moje. I to odma na prvoj stranici, u prvih nekoliko redova. Vjerojatno sam zbog toga i nastavio čitati sve dok nisam stigao do kraja... Jedva čekam ponovni odlazak u knjižnicu da vidim što se još da iskopati iz brda knjiga. E, kad bih bar mogao tako i „Organsku“ zgrabiti i pročitati u jednom dahu... :)
|