I vratio sam se iz Varaždina... Ne znam što mi je jače ostalo u predivnim uspomenama: putovanje itself ili konačno odredište. No što god bilo, znam da je bilo savršeno.
Moje putovanje počelo je već u petak popodne kada sam kao manijak jurio s Trešnjevke do Travnog kako me dragi ne bi čekao dulje nego je potrebno. Jedva sam stigao svojim „znakovcima“ reći doviđenja nakon nastupa kada me nazvao Miško i pitao može li doći po mene ranije... „Naravno da možeš, nema beda“, rekoh i spotaknuh se o samog sebe dok sam svinjećim korakom nastojao „potrčati“ prema tramvaju. Ne moram niti napominjati da mi je pred nosom pobjegao, as always, pa sam morao čekati, dok je kiša pljuštala, a vjetar prijetio da će odnijeti sve jadne anoreksične girly girls sa stanice.
No dobro. Stigavši doma, navrat-nanos sam nabacao svu tu odjeću u ruksak, oprao tonu suđa i pospremio stan baaarem malo jer je Ulfuz najavila da bi Tetak mogao navratiti. I zabrinutuo sam se kada je Miško nazvao i rekao da je tu za 5 minuta, ja još niti obučen nisam bio! Ali, kako to obično biva, završio sam na ulici čekajući ga deset minuta. I should`ve known...
I tako me Miško, u pratnji svog appendixa Myrtus odveo sebi doma. Jedva što sam omirisao poznati omekšivač u njegovoj sobi, trebalo je sjurit na misu u čast njihovih gostiju iz Vinkovaca koji će sutradan svojim busom krenuti prema Varaždinu. Mr. Kikić mi je opet uvalio prvo čitanje i još u pastoralnom dao knjigu iz koje ću čitati. No bijah toliko udubljen u netom završen nastup na konferenciji da sam posve zaboravio OSTAVITI knjigu gore za popa, ja je odnio sa sobom na svoje mjesto nakon „Riječ Gospodnja“. Jadni poponja je morao poslati ministranticu da me progoni kroz crkvu i otme mi knjigu. Tako smo skoro bez Evanđelja ostali.
Uslijedila je večera gdje su nam se pridružili Vinkovčani...
Subota.... Rano ujutro... Natiskavanje u crkvu na „pretputnu“ molitvu te potom naguravanje u bus koji će nas odvući do željezničke postaje. I onda vlak. Kompozicija od devet vagona, od kojih je zadnji (naravno) bio naš. Do tada se nisam vlakom vozio više od četiri puta i to su bile relacije u trajanju od 20 minuta. Ovo mi je bio prvi put da se vlakom vozim dva sata i mogu reći da mi je to najdraži oblik putovanja. Avioni jesu brzi, u autu imaš potpunu autonomiju, brodovi su preslatki ali vlakovi su snažni, zanimljivi i neobični... Većinu vremena proveo sam sam u kupeu dok su ostali bili nagurani u neki drugi i pjevali; ja sam bio začaran gledanjem kroz prozor i truckanjem gore-dolje... Naravno, u neko doba, Sushi i ja smo morali ostaviti Miška i Myrtus da „obave svoje“ u kupeu pa smo krenuli put lokomotive. Veeelika greška. Kroz vlak je putovao „vlakić“ od milijun ljudi, predvođen časnom uršulinkom koja je izvlačila ljude iz zatvorenih kupea i tjerala ih da trčkaraju po vlaku... Trebalo nam je pola sata da se vratimo do zadnjeg vagona...
Varaždin je predivan grad. Za razliku od grafitima išaranog Zagreba, tamo nisam primjetio niti jedan ili me je opčinila vizura grada pa nisam niti primjećivao. Primjetiti se jedino dalo cvijeće na svakom milimetru kvadratnom trave, zvonici crkava te tisuće ljudi u bijelim kapama i narančastim majicama kako se slijevaju prema centru. Domaćini su nas ostavili na glavnom trgu i prepustili nam inicijativu... Obišli smo stari grad i okolne uličice... Nismo plaćali ulaz u muzej u starom gradu jer smo imali malo vremena, a htjeli smo vidjeti ostatak grada (koliko je bilo moguće). Ipak mislim da me je duh prošlosti dotaknuo jer sam stajao tamo, buljeći u drvene stupove na prvom katu i lukove koje protežu čitavom duljinom hodnika, te zamišljao kako je bilo nekoj vojvotkinji, grofici ili nekoj trećoj tituli dok je stajala na hodniku između dva luka, nalaktivši se na ogradu, i gledala u onaj komadić neba što se iz vestibuluma mogao vidjeti...
Morao sam se iščupati iz magije trenutka i krenuti prema stadionu jer sam imao dogovoren susret s forumašima prije početka pretprograma. Trebalo mi je stotinu godina da se proguram pokraj mnoštva koje je išlo u istom smjeru. Jedva našavši ljude pokraj infopulta, uslijedilo je upoznavanje s novima, pozdravljanje sa starima, potpisivanje na improviziranu zastavu te fotosession. 5rich je bila jedna od organizatorica te članica zbora mladih koji je na misi pjevao tako da je cijelo vrijeme letjela vamo-tamo, nastojeći biti i s nama i s organizatorima u isto vrijeme... I dok je trajao pretprogram, mi se sjatismo na sok kako bismo u miru porazgovarali i pretresli događaje up to now...
U pet sati i trideset minuta počela je neposredna priprema za misu tako da sam napustio forumaše i krenuo tražiti Miška, Myrtus i ostale Zaprešićane koji su se već negdje bili smjestili... Neko vrijeme sam stajao nasred travnjaka i promatrao gomilu ljudi na tribinama te još tri puta toliko ljudi na terenu, a broj im se svake sekunde povećavao! Nisam mogao vjerovati da sam dijelom nečeg tako velikog i lijepog kao okupljanje Njemu u čast. Toliko mladih ljudi koji vjeruju u moru svijeta koji sumnja, poriče ili ga nije briga. Priznajem da ulijeva nadu vidjeti da ima još mladih naraštaja koji hodi pravim putem...
Sada sam se uistinu morao pomaknuti jer me gomila skoro pregazila... Na jedvite jade sam pronašao mjesto gdje su sjedili M&M, osigurao sebi kvadratni metar trave na koji ću i ja sjesti te iskoristio priliku za ispovijed jer nisam stigao ranije, a zbilja nisam htio otići s ovakvog susreta bez pričesti, to bi mi bio potpuni promašaj godine. Vrativši se na svoje mjesto, sjedoh te počeh pjevati s ostalima... I sada se naježim kada se sjetim kakav me je osjećaj držao dok smo svi sjedili na travi pod Suncem i pjevali „Dajemo Ti slavu“ te „Krist jednom stade na žalu“... Osjećaj je bio toliko intenzivan da je jedva stao u mene jednoga! Srećom, tamo je bilo dovoljno nasmiješenih ljudi pa sam ga mogao pustiti da pobjegne van u obliku ogromnog, zubatog osmijeha!
Misa je počela, a s njom je počeo puhati i vjetar koji je sa svakom minutom postao sve jači te nam naposlijetku donio i kišu... Ovo nije prvi put da mi je na misi počela padati kiša i svaki put se sjetim one rečenice koju izgovara svećenik: „... i rosom Duha Svetoga posveti ove darove....“. Možda je to Njegov način da nam pokaže kako zbilja i usitinu jest prisutan među nama... Samo, mi ljudi očekujemo spektakl od Njegove prisutnosti, a ne gledamo sitne znakove poput kiše koja je počela i prestala za sedam minuta, ne učinivši nikome ništa loše.... Na trenutke bih zatvorio oči, zaboravio gdje sam i prepustio se blaženstvu koje me okruživalo...
Bilo mi je jako žao kad je misa završila, htio sam da ostanem na tom travnjaku godinama, okružen s dvadeset i dvije tisuće ljudi koji su došli tamo s istim ciljem: pokazati Mu da nam je stalo do Njegove Riječi... I zbilja nisam mogao izbarati bolje društvo to be there with :)
No svemu lijepome brzo dođe kraj, pa tako i tom misnom slavlju... Domaćini su nas odveli do svojih župa gdje smo bili raspoređeni po obiteljima. Miško i ja smo dobili bakicu Ružu i njenog muža kojem sam, nažalost, zaboravio ime... Teta Ruža nam je, čim smo ušli u kuću i predstavili se, servirala večeru te nas ponudila domaćim kremšnitama koje su bile TOLIKO dobre da sam ostao šokiran! Miško se nije dao zbuniti pa je uzeo još jednu ;) Zatim smo se lijepo otuširali, smjestiti u sobu na bračni krevet ;) te se spustili dolje da porazgovaramo malo s obitelji... U to vrijeme, njihov unuk je već bio otišao doma tako da su ostali samo baka i deda... Sjedili smo malo, pričali o susretu, što smo sve vidjeli, čuli, gdje smo bili i kako nas se dojmio Varaždin... U ponoća i trideset smo im zaželjeli laku noć i pošli spavati...
Sada moram napomenuti da Miško i nije bio toliko oduševljen smještajem jer, očito, nije htio ići spavati „tako rano“, pogotovo zato što je pola njegovih prijatelja otišlo negdje vani i vratilo se u pola četiri natrag. Iskreno, blago mi je digao živac svojim buntom i govorenjem kako mu je dosadno, kako mu je dosadno i kako nema što raditi nego ići spavati... A nije mu palo napamet prozboriti dvije riječi sa mnom, razmijeniti dojmove ili je to zabranjena tema? Uglavnom, vjerujem da mu je jedini problem bio što je pošao spavati rano, a nije se uspavao stiščući Myrtus. A ja sam očekivao do njega da će barem jednu večer moći prijeći preko te činjenice i biti upola sretan kao što sam ja bio zbog dana koje je upravo bio završavao. Ja sam bio sretan i zbog facta da sam s najboljim prijateljem u istoj sobi nakon svih pozitivnih emocija koje su se vrtložile tokom dana i što me se Myrtus uopće sjetila pitati želim li ići s njima. A on cijeli jadan jer nije mogao biti vani do zore....
Ali neka mu... Ujutro se teta Ruža probudila izvan zora ne bi li nam ispeka pizzu za doručak, a još nam je svakome složila po tri sendviča, stavila hrpu jabuka i grickalica te vode za put... Uistinu divna žena! Nakon doručka, oprostili smo se njom, a njen muž nas je odveo u župnu crkvu na misu... Taman kada sam se pitao hoću li ikada u životu opet sresti tetu Ružu, morali smo se vratiti jer je Miško zaboravio jaknu tako da je IPAK jesam vidio još jednom u životu :))) Stigavši na misu, uživao sam u njoj kao što uživam i u svakoj nedjeljnoj, ovoga puta još i više zbog čiste savjesti, pričesti i Duha koji je prožimao sve i svakoga te činjenice da sam bio sudionikom nečeg što nikada neću zaboraviti... Ujedno sam bio i tužan jer je svemu kraj stizao tako velikom brzinom...
Preostao je još jedino ručak te putovanje natrag kući... Ovoga puta naš kupe je bio centar pjesme ali ja sam bio totalno omamljen događajima i nekakvim neopravdanim umorom kojeg nije smjelo biti tako da sam lijepo drijemao uz prozor dok su ostali pjevali pjesme kojima nisam znao riječi... Nisam dobro upoznat s hrvatskom glazbenom scenom od prije deset godina i više... Prekoputa mene u Miškovu naručju isto što i ja radila je Myrtus. Othrvavši se nekakvim neugodnim mislima koje sam ostavio na travnjaku „Slobode“ u Varaždinu i koje su očito letjele kao lute za vlakom da upužu natrag u mene, okrenuo sam se i zatvorio oči, tako je bilo lakše...
Nisam izlazio u Zaprešiću, produžio sam ravno doma jer sam htio biti sam... Mnoge stvari sam si posvijestio tijekom ova dva dana boravka u Varaždinu, neke sam odlučio prihvatiti takve kakve jesu, a neke iz temelja promijeniti... Nekih stvari se odreći, a neke početi činiti... Naučiti živjeti s nekim stvarima neophodno je ako želimo biti sretni. A ja u zadnje vrijeme i nisam bio sretan, barem ne unutra, iako bih izvana ponekad nabacio kakvu masku prividne sreće. No to je težak proces, pomirivanje s nekim činjenicama s kojima smo na ratnoj nozi... Prvi korak prema pomirenju je zasigurno prihvaćanje one poznate fraze „to je Njegov plan“... Imati snage vjerovati da će sve dobro završiti... I molitva... Nikad ne biti toliko lijen za molitvu, bilokakvu... Bile to nečije druge riječi ili vaše osobne, molitva je najveći dar kojeg Njemu dati možemo... Iako smo grešni svi, iako daleko od svetosti kakvu su sveci imali, iako nikakvi, mali i robovi loših navika, molitvom mu kazujemo da nam je žao što smo takvi... Iako popuštamo, ipak nam je žao... To je bit kršćanstva. Ne trebamo biti svi djevice Marije i usplahireno bježati pri pogledu na ženski gležanj (molim da shvatite metaforu, ne da mi se raspisivati) nego osjetiti istnisku žalost i kajanje kada Ga povrijedimo svojim djelima. TO je ono što sam ja potvrdio tijekom ovog susreta, a što sam već otprije znao. Ipak, nikad nije kasno za promjene! Čuješ me? Nikad nije kasno za promijeniti sebe. Njemu nije bitno jesi li postao kršćaninom s dva mjeseca ili s osamdeset godina, bitno Mu je da si Ga izabrao. Bilokad. NIKAD nije kasno za promjene, to je moj poklon iz Varaždina za sve vas koji me čitate i koji imate IKAKVE nedoumice.
Post je objavljen 28.04.2008. u 13:05 sati.