Učahurena stvarnost
12.04.2008., subota
Hug me!
|
Look at the stars, Look how they shine for you... And everything you do... Yeah, they were all yellow...  dobro, nisu yellow ali bitna je semantika :)) Posljednjih tjedan dana ne skidam se s ove pjesme od Coldplaya. Ne znam zašto... Ne osjećam se depresivno, jadno, izgubljeno, potišteno, bezvrijedno, ubijeno, osakaćeno, nevoljeno, umrtvljeno, zaboravljeno, necijenjeno, odbačeno, izmučeno, osuđivano, neshvać... Hm, ovaj, možda bi bilo bolje da sam samo napisao da nisam u emo raspoloženju... :)) Dakle, jednostavno mi se užasno sviđa pjesma i ne silazim s nje. Također, „otkrio“ sam još jednu mladu pjevačku nadu koja je „Norah Jones“ skuul i veoma mi se sviđa: Colbie Caillat. No dobro... Poanta ovog posta je da ne znam o čemu bih pisao... Što se tiče dileme, pustit ću stvari da se odvijaju na sebi svojstven način, ovo ogromno životno iskustvo koje imam mi je pokazalo da se u velikoj većini slučajeva stvari riješe same od sebe. Možda jest linija manjeg otpora ali je barem prokušana metoda :) Ali osim toga, ne znam što bih rekao... Osim da sam danas upoznao Ulfuzinu sestru H. i da me se dojmila :) Ima veoma specifičan i otkačen smisao za humor kojeg inkorporira u everyday talk. Podsjeća me na moju rodicu T. u drugom koljenu koja je jednako tako „jezično bezdlaka“ i zanimljiva za slušat. U svakom slučaju, ovo ljeto mi nema isprike ako se ne pojavim u Rijeci kod obitelji R. jer će me inače dotična obitelj razapeti. Heh... A razlog koji je doveo do upoznavanja seste H. je sindikalni prosvjed na kojeg je ona išla, što je Ulfuz, naravno, iskoristila da se vidi sa sestrom. Usput smo od H. dobili „uniforme“ Nezavisnih sindikata Hrvatske tako da smo bili otočići plavoga u moru crvenog... Dobro, bilo je još i žutih ali oni su predstavljali hridi i grebene. Crveni su bili otoci tipa Island i Velika Britanija. Nakon što su se H. i njezina kolegica I. dobro isfućkale, pokupili smo se na dvije kave i jedan kebab... H. i I. ostale su ugodno iznenađene Profil Megastoreom gdje smo popili svoju drugu kavu. Naravno da je pao šoping knjiga i tričarija za dječicu jer kakve bi to one mame bile da djeci ne dopotežu iz metropole mito koje će potrajati čitava dva dana :))) ?? I tako... Sada zbilja ne znam što da više pišem, nešto me moja muza ostavila, kučka jedna. Žalost sam prikrio kupnjom još jednog čaja, u zadnje vrijeme mi je nabavka novih vrsta malo stagnirala. Također, saznao sam da ću još dosta vremena biti poluslijep (sarkastično rečeno, naravno, iako se i pepeljare mogu posramiti pred debljinom mojih cviksa) jer mi treba samo cca 1500 eura po svakom oku. Što je negdje oko 22.000 kuna. To nemam, tj. moj otac toliko novaca nema, niti će ih imati sve dok Ja ne završi fakultet i prestane srkat kućni proračun. Sam ću tolike novce zaradit za nekih 50 godina kako me krenuo faks, a kako je krenulo i stanje u državi, bogme. Još pogotovo jer namjeravam otkazati svoj rad u CineStaru. Ne sviđa mi se više. Promijenio se kadar, promijenio se način rada... Maltretiraju, a to ne moram ni neću trpit. Stoga ću si pokušat potražit nešto drugo. Mislim da ću sada prestat gubit vrijeme na ovo tipkanje jer ionako nisam ni tri pametne prosuo, čemu da nas više morim? Ako tko želi štogod pitati, može mi slobodno mejlat, ionako imam više slobodnog vremena od Vremena itself. Spava mi se... A mislim da me hvata i emo :) (sad će barem „Yellow“ imati smisla). Zašto me uvijek čudne misli moraju počet napadat u ovo doba? Eto, to je ono što ja svima govorim! Mene ubije ovo razdoblje od 9 navečer pa dok ne zaspem. Činjenica je da mi treba netko da me drži za rukicu dok ne sklopim okice, onda nek ide... Ali kad nemam s kime prozborit dvije idiotske prije spavanja zatuče me kao neopreznog baby tuljana krivolovac. No meni nije do „bla bla“ preko telefona (iako je to surogat s kojim sam suočen i kojeg prihvaćam)... Sve je u fizičkom :) Shvatio sam da sam jedna od onih osoba koje umiru za nečijom blizinom, bez obzira tko to bio (od ljudi koje podnosim u svojoj blizini, naravno). Fizički kontakt.... upravo ono čega najmanje imam. Čuo sam riječi psihologinje Virginije Satir, u sklopu reportaže o besplatnim zagrljajima na trgu, kako su čovjeku dnevno potreba 4 zagrljaja da bi PREŽIVIO, 8 da bi se održao, a 12 da bi napredovao... Pa si vi mislite... Idite sad i zagrlite nekog, ako imate koga zagrliti, naravno... :)  |