Preludij, zahvaljujući MadDogu:)
Tko li zadaje zadatke ove, čeka ga smrt,
dal da ga utopim, il u pakleni bacim vrt?
Zajebavati pošten svijet boldovima ovim?
Ne osjećam više moć, bljutave suze ronim.
Mome mozgu nije dobro, vrućica ga jebe,
Haluciniram, u daljini lepršaju zelene zebe.
Strah me hvata, ogromno nešto me gleda,
"Uskoro umrijet ćeš", veli meni moj deda.
Nisu zebe, nit je prirode neki čudan svat,
To nadnaravni leptir je, izabarao krivi sat
Da prožire me , krvlju natapa zemljicu žednu
Maksilarna žlijezda, rak je oženio ženu bijednu.
A sad, budući da nitko skoro niti prošlu moju uvaljotinu nije ispunio, nema smisla širiti dalje zarazu. ALi ipak:
Helga, Boleslava, Pustinjska, Kuusoo, vještica, osjećajte se zajebanima.
Riječi su vam: krava, pismo, krastavac, objedinjenje, Hitler. Iskoristite ih u postu, boldajte ih da ih lakše vidimo....
Osjećati se dosadno, upravo tako. Švrljah malo po tuđim blogovima i posjetih, nakon tko zna koliko godina, Rapttorov blog, the guy koji je used to go sa mnom u osnovnu. „Osjećati se dosadno“, floskula je koju je upotrijebio (ja ovdje osjećam „ij“, ne znam za vas, mi u Dbk smo opsjednuti relfeksima jata [ne Jugoslavenskog Avio Transporta ili kako se to već zvalo nego onog slavenskog slova koje nam je napravio toliko sranja s ije, je i e]) u svom zadnjem postu...
Da, osjećam se dosadno. Što ima dvojako značenje, barem za mene. Prvo, dosadno mi je i mozak mi vrišti od neimanja što za raditi (nečeg ZANIMLJIVOG, da se ispravim, imam ja, naime, za učit više nego dovoljno). Drugo, dosadan sam ljudima oko mene. Što i ne bi bio neki problem da imam čitav harem ljudi oko sebe ali nemam (nažalost?) pa stoga dosađujem malom broju pomno izabranih jadnika.
I toliko sam nezainteresiran za situaciju oko mene da sam tek sad primjetio kako se na Winampu već dvadeset minuta vrti jedna te ista pjesma jer mi je ostalo na „repeat track“. Ali sad kad sam primjetio, promijenih je, nek se nešto drugo vrti sto godina...
Jučer sam bio na faksu (what a surprise) i svršili smo oko dva. Pa sam onda s Robertom the female friend (žensko je, dakle Roberta, ne Robert) otišao na Horvatovac kako bi progonili babu iz kemije i upeglali je da nam stavi izvanredni rok kad nama odgovara. Nakon bezuspješne potrage po onoj ogromnoj zgradi propuha, naletjeli smo na njenog asistenta koji nam je rekao da „profesorice više nema“. Meni je došlo da izrazim sućut i pitam gdje da pošaljem cvijeće, no shvatih da je mislio kako je glupača već pošla doma. Ništa, mission failed...
I onda sam došao doma. Napravio objed, pojeo objed... I taman da ću oprat suđe kadli zove Žutoperka i pita me da li mi se dolaziti u NSB da ona pođe iskamčit neku knjigu. Da mi se, naravno. I odjurih ja za svojom Ž, što dalje od ovog jebenog stana.... I došao sam doma opet oko osam i po.
A sve ovo rekoh zato što sam vam htio ukazati na jednu stvar. A to je da me samoća ubija, neopisivo me melje, i spreman sam odjuriti u grad na samo jedan mig njih dvoje, bilo koga dammit, samo da se maknem od ovog brloga. A to nije dobro, kao što i sami možete zaključiti, jer me ometa u izvršavanju nekih krucijalnih operacija (tipa učenje) i onda se moram baktat s posljedicama dosta dugo nakon toga.
I tako smo nas dvoje bili u knjižnici, još jedna mission failed, žderali u Importannea.... I dok je sva mladež pila rakije i pive te pušila Bog te pitaj što, ona i ja smo pili 7up i jeli medenjake s crnim ribizlom. Baš je lijepo biti u oporbi, kažem vam.... Ali to mi je potaknulo brain cells na razmišljanje, tako da ćete sad trpiti još malo obilatog proljeva...
Pitam se, pitam..... Jel Medo profulao koje stoljeće? Ili je možda ispao iz svog vremenskog pravca i upao u neku zajebanu alternativu, hm? Jer nešto mi je čudno, I smell a rat (i to ne one što su pocrkali u potkrovlju). Gledam ja tako tu mladež mojih godina i mlađe i primjećujem da 90% njih živi za vikende kada će se naliti ko najveći alkoholičari, nadrogirati se svime što se da smotat u rizlu, ne znati gdje će se ujutro probuditi, s kime će spavati i koju će bolest na lutriji dobiti.... I onda se opet pitam, ima li mjesta za nas „normalne“ u tako degeneriranom i nekrotičnom svijetu? Recimo, Ž i ja smo jučer bili u Jazz Clubu na kavi i strašno nam se svidjela atmosfera i glazba (iako smo već i prije bili tamo). I odlučili smo da ćemo doći jednu večer kad budu imali live muziku. I takvi „izlasci“ mene fasciniraju: lijepa atmosfera, ugodna i ne preglasna muzika, oko tebe par dragih ti ljudi, sjedanje i uživanje u svemu.... Ali NE!!! To je hereza za nas mlade, ma ko je vidio SJEDAT i slušat nešto tako „dosadno“ poput jazza, stvarno... Ne, treba poći u Močvaru ili bilo gdje gdje postoji ne samo potencijalna nego i realna opasnost da ćeš ostat izrigan i pretučen.... Ma hvala ti lijepa, radije ću ostat doma i kukat nad zajebanom sudbinom... Zvali smo Miška koji nas je blago otpilio jer je išao sa dvojicom svojih frendova u kino i sl. Malom gadu je ovo već druga noć za redom da se savršeno zabavlja, drago mi je zbog njega. Žutoperka je jučer otišla na trening promatrati, jer zbog bolesti ne može trenirati. A ja sam se vratio u samoću... Vidite, nisam ljubomoran ni na jedno od njih dvoje, da ne shvatite krivo. Jednostavno mi je krivo što ja ovakav (očito nenormalan za današnja poimanja) ne mogu pronaći društvo s kojim bi bio vani i uživao na način koji mi se sviđa. Njih dvoje bi bili takvo društvo kad bi Ž smjela ostati duže vani i kad bi se malom gadu dalo maknuti guzicu jednom iz tog pastoralnog centra i poći negdje s nama koji smo friends in despair. A meni se nikoga ne nagovara da ide nekud sa mnom, pitam jednom, neću moliti na koljenima.... Niti ću se prilagoditi krdu. Ne dolazi u obzir. Nikad. Radije umrijeti sam i neshvaćen, nego podleći društvenoj dekadenciji, to me slobodno izvoli mimoići....
I stoga sam došao doma malo iza osam. Nazvao sam svoje odmah da ih se riješim, ne zato što mi idu na živce nego zato što sam htio razmišljati u tišini a to ne mogu ako ne nazovu u jedanes navečer. I kad sam poklopio, pošao sam spat. Vjerovali ili ne, bila je 21 ura. I spih sve do deset ujutro. I sada imam reprizu jučerašnjih osjećaja i razmišljanja pa to prenosim u Word.
I čuo sam jednu pjesmu jučer od Pet Shop Boysa, „Dreaming of the Queen“. Dio ide otprilike:
The queen said: Im aghast,
Love never seems to last,
However hard you try.
And Di replied:
And there were no more lovers left alive,
No one had survived.
So there were no more lovers left alive,
And that´s why love had died.
Yes, it´s true,
Look, it´s happened to me and you.
Jučer sam sam sebi uporno tvrdio da to nije istina, pitao sam se zašto je autor teksta napisao nešto tako beznadno i crno, što mu se dogodilo i dalo mu inspiraciju? Ma ne može biti istina da je sva ljubav pocrkala, negdje u svijetu mora postojati netko tko još voli! Ali shvatih onda, nakon 13 sati sna kako autor nije govorio o cijelom svijetu u sadašnjosti. Mislim da govori o onome što nas čeka. Ovo je bio njegov san, kako on kaže, snovi su često pretkazanja, iako mi to ne želimo priznati. A i ja sam shvatio kako se to već događa. Snovi su samo naši, tamo je lijepo, uvijek lijepo.... Nažalost, u snovima ne možemo živjeti, koliko god se mi jako trudili. Svaki put nešto će nas vratiti u bezbojni svijet, bio to mobitel, kokot, ili nježna majčina ruka koja te budi za ići u školu, ne znajući što je upravo prekinula. Ima li smisla tražiti to nešto tako uporno (kao što ja tražim) dok znaš da će to nestati, da neće trajati vječno, uzalud... Ne razumijem. Jesam li stvarno toliko patetičan da želim malo ljubavi? Nekoga pored mene? I kao što sam napisao Kuusoo u pismu (da, stiže ti pismo, Điđi), jel tako loše ako ja s 19 i po godina već znam da želim odgajati lijepu i pametnu kćer? Mislim da sam ja samo mutirani oblik nekog delikventa, ma nije moguće da ovako mlad i zelen mogu željeti takve stvari, stvarno se vidi da sam zadojen lijepim stvarima za koje se isplati(lo) živjeti. Izolacija mi je jedini spas, zbilja nemam živaca trgati se u ovom svijetu u potrazi za gramom svjetla i stručkom sreće, nemam...
JOŠ jedna stvar koju primjetih na ljudima oko mene jest da im počinje ići na živce moja sentimentalna strana (obratite pozornost na gornji odlomak, onda se sjetite koliko ste puta frknuli...). Valjda jednostavno nisu (niste) navikli da jedno muško može biti osjećajno i hetero usmjereno. Stoga će Medo početi malo manje sipati iz sebe svakojaka sranja jer mu je dopizdilo mrštenje tuđih čela i rondanje kad ljudi čuju iz njega riječi „suza“, „osjećaj“, „volim“, „tužan sam“, „želim nekoga“ i sl. No more, radi sebe samog. TO sam rekao već deset stotina puta ali sad sam ozbiljan da ozbiljniji ne mogu biti. Neš ti problema, trpati sve u sebe, kao da to nisam radio do prije nekoliko mjeseci. Hvala Bogu, po obujmu me ima kao da sam potomak mame orke, stoga ima mjesta unutra za još sto pedeset godina samoće i osjećaja. A kad se jednog dana rasprsnem, znat ćemo da je kapacitet popunjen, kao da sam hotel na obali... Tražit će se kost više....
P.S. Oprostite...
|