Učahurena stvarnost
18.03.2007., nedjelja
Čitajte samo ako imate snage za jedan dosadni emocionalni proljev, ozbiljno vam kažem...
(pustite si uz čitanje ovu pjesmu "The Tocsin" od Fools Gardena, imate je tu sa strane...)Previše toga leži mi na mislima.... ...i to je sve važnije od zoologije, pa shodno tome ona opet počiva u prašini. A ja se bavim razmišljanjima. Već čim sam došao u Zagreb, shvatio sam da sam se promijenio. Počeo sam zrelije razmišljati (što se fakat ne može primjetiti ako uzmete u ruke moj indeks u kojem je stravičan propuh) o nekim stvarima za koje me prije nije bilo ni najmanje briga. Znaju moje kokoši dolje u Dbk koje bjehu sa mnom u razredu koja me letargija držala u trećem razredu. Sjećate se da mi je iz svakog predmeta skoro (osim biologije) trebala loša ocjena kako bi se ja motivirao za učenje. A što je bilo najgore, i što će zvučati strašno egoistično, znao sam da me profesori vole i iskorištavao sam to maksimalno. Mislim, nije da sad osjećam neku grižnju savjesti, to je srednja, pobogu, svaki normalan tinejdžer će iskoristiti takvu priliku. Ali problem je u tome što sada više nema one obiteljske sredine (sa zlom maćehom Ljubljanom) i popuštanja. A ta opuštena sredina je u meni ubila radnu naviku koja je bila poprilično snažna u prvom i drugom razredu. I zato ja danas imam stravičnih problema natjerati se naučiti veliki komad gradiva. Jer mi se ne da. Ajde još naučiti i par predavanja za neki glupi kolokvij, to je sasvim u redu ali učiti čitav semestar? Bože sačuvaj, radije ću cijeli čitav stan i buljiti u sekundaru na satu nego otvoriti knjigu. Radije ću, kao što vidite, kukati na blogu nego studijati. Ali to će se promijeniti, tako da mi ne morate govoriti ništa tipa „idi, uči, konju, tovare, budalo, upropastit ćeš se“. Sve ja to već znam ali, kvragu, ne dolazi iz guzice u glavu... A i druga stvar je tu sada. Promijenio sam se toliko da sam sebe više ne poznajem. Da vi samo znate koliko stravično sramežljiv sam bio doma. Bilo me je sram pitati onu tetu što slaže artikle na police gdje stoji kukuruzno brašno. Nazvati nekoga na telefon? Pa svojoj babi se nisam mogao javiti kad sam išao na ekskurziju, mati me molila na koljenima da ju nazovem i samo kažem „adio baba, idem u Česku“. Uopće ne znam zašto.... A da ne govorim o upoznavanju novih ljudi. Čovječe, trebalo mi je četiri godine da se upoznam sa svima u razredu u srednjoj! One dvije govorničke na koje sam išao su bile pakao na Zemlji jer tamo inzistiraju na prisilnom upoznavanju u roku 15 minuta i sa svima moraš postat najbolji prijatelj. Katastrofa. I onda nije ni čudo što nikad nisam imao curu jer uopće razgovarati s nekom o takvim stvarima u meni je budilo želju da propadnem do Kine. Mislim da je razlog tome bio kronični nedostatak samopouzdanja. A samopouzdanje izgubih u osnovnoj. Vidite, tamo su bila dva tipa, tipični bullyji koji su maltretirali sve živo i neživo. I naravno, bili su sa mnom u razredu. I naravno, koga će drugog konstantno zajebavat nego debelog, tromog klinca sa cvikama. Verbalne uvrede me tada (a ni sada) nisu posebno boljele. Živo mi se jebalo što mi govore, jednostavno možeš ignorirati situaciju. Ali nagurivanja, udaranja, povlačenja, podmetanje noge.... Te stvari su me nervirale preko svih granica. A nikad nisam ništa učinio niti se suprotstavio iz više razloga. Prvo, pacifist sam u duši i diplomat po načinu pristupa, smatram da se sve može riješiti raspravom. I ne znam se mlatiti, nisam nikad. Drugo, njih je bilo dvoje, a katkad i troje. I treće, tada sam shvatio da nemam niti jednog prijatelja u osnovnoj. Tad sam izgubio vjeru u svoje muške prijatelje jer se niti jedan nije sjetio reći jebenom Tomislavu da me ostavi na miru. Lakše im je bilo pokupiti se sa strane i smijati se sa ostalima. Naučio sam da ne trebam tako olako vjerovati ljudima. A one dvije frendice s kojima sam se najčešće družio su dosta puta rekle budalama da me ostave na miru. Nisam mogao od njih očekivati da se mlate za mene. Ali hvala im... I negdje od 6. osnovne ja ne imah prijatelja, a imah mnogo prijateljica.... U osmom razredu je pedagogica konačno doznala da me te budale teroriziraju i to samo zato što je preko glazbenog Tomislav sjeo iza mene i furt me udarao po glavi olovkama. I onda je meni afinamente puko kurac i rekao sam mu da odjebe više. I profesorica me poslala u pedagogice. I ta žena je fakat divna bila, imala je lijep pristup i uspjevala je iz mene izvući mnogo toga što joj inače nikad ne bih rekao. To je radila kroz razgovor o totalno drugim stvarima. Ali uporno je mislila da imam ogromne duševne posljedice. Mislila je da ću postati psihopat i ubijati malu djecu po pješčanicima... A meni ništa nije bilo narušeno osim samopouzdanja... Da, osim tog malog dijela mene, ništa drugo? U svakom slučaju, kad je moja mati saznala što se događa (tek u osmom razredu, a to je trajalo od petog), rekla je mom ćaći da se nije usudio poći on u školu nego će ona. Otišla je tamo, došla u zbornicu preko velikog odmora i zahtijevala da dozovu Tomislava. I on je došao, ona ga je zgrabila, pred punom zbornicom, i tako sočno ga poslala u pičku materinu. Rekla mu je nek pokuša ponoviti još jednom to što je radio i da će ostat bez jaja. Ta žena je zakon! A meni je rekla da sam budala što ne znam iskoristiti svoju težinu, da sam samo trebao sjest na njega i da bi mu izletila crijeva kroz pore. I rekla mi je da me ne smije biti sram što me mama brani, jer ja, za razliku od Tomislava, imam mater koja brine za mene... Ostavili su me na miru. Uvrede su letjele ali nisu me više nikad dotaknuli... Ali od tada ja ne vjerujem muškima jer uvijek mislim da će me zajebavat, čim progovore sa mnom. A onda sam našao svog Miška. Naravno, naslutili ste da je cijela ova uvertira kako bih došao do toga? Da. Onaj dan kad smo se upoznali, on je navaljivao na mene, uporno me nešto ispitivao... Ja sam samo pomislio „eto još jedne budale koja je otkrila kako je zanimljivo zajebavati mene, nek mi se skine s kurca više, nek se makne, nek se makne, nek se makne...“. To sam ponavljao preko cijele kemije. Ali on se nije maknuo. I hvala Bogu na temu jer sad, konačno, imam prijatelja kojemu je stalo do mene. A ja sam ne znam zašto sam njemu tako brzo povjerovao. U nekoliko mjeseci ja sam se, u prenesenom značenju naravno, zaljubio u njega. I ne mogu zamisliti daljnji tijek svog života bez njega. Vratio mi je samopouzdanje, preko noći. Sad se sprijateljujem s ljudima, nije mi problem razgovarati s curama, otkrio sam da sam duhovit i da ih znam nasmijati... Otkrio sam da znam dijeliti komplimente ali samo one iza kojih stojim što će reći da neću nekoj curi govoriti lijepe stvari samo zato da se uližem.... A otkrio sam ubrzo da znam zašto sam povjerovao njemu toliko. Vidite, kada vas netko konstantno maltretira i kada nemate nikoga za povjeriti se i kukati, onda sve trpate u sebe. Ali ja sam, ustvari, proučavao kako takve situacije utječu na mene, koje emocije se javljaju na kakav podražaj (znanstvenik do srži!) i učio. I postao sam strašno empatičan. Sada mogu osjetiti kako se netko osjeća. I suosjećam kao da se te stvari meni događaju... To me ponekad živcira je počnem cmoljiti kad gledam kako je glavnu glumicu u filmu ostavio dečko. Žao mi je tog fiktivnog karaktera, kvragu. I smijem se ko budala od sreće jer je neki siromašak u Tunguziji dobio na lotu... I tako sam ja osjetio da je moj Miško, iako ima oko sebe debelu i neprobojnu hitinsku kutikulu, oblak elektrona koji ni nuklearna eksplozija ne može maknuti, u duši nevjerojatno dobra i emotivna osoba. I može on meni govoriti da ga baš briga za cijeli svijet ali njegovi postupci, nesvjesni postupci govore protiv njega. I pokušavam ga otvoriti, izrezati prozorčić u onoj kutikuli kako bi dospio do njega ali svaki put kad dođem nadomak cilja on postane svjestan mojih namjera i onda mi kaže da me namjerno pustio tako daleko, da je odmah znao što činim... A ja se služim istim onim tehnikama kojima se služila moja pedagogica... I uspijevaju donekle... A i Žutoperka je priča za sebe, ona je opet, na potpuno drugu stranu okrenuta. Ona je, za razliku od mene, dopustila da joj nagomilani jadi u prošlosti zagospodare sjećanjima. I ne može ih se osloboditi. Pa stoga razbija glavu razmišljajući o nečemu o čemu nema smisla razmišljati. Jer je prošlo. I ništa to neće promijeniti; kad bi misli mijenjale tok vremena bilo bi nemoguće živjeti na ovoj planeti. Važno ti je zapamtiti jedno i pokušati to ostvariti: No more looking back. Ostavi stvari iza sebe, posveti se onome što je ispred tebe. Jer nešto si naučila iz tih stvari koje tako očajnički želiš zaboraviti, moraš se potruditi da te stvari više ne ponoviš. Ali osjetim da nije tako lako. Vidim na njoj da je umorna. A to nije dobro jer čitav život leži ispred nje. Sada si u Zagrebu, otvara ti se bezbroj novih mogućnosti, možeš okrenuti deset novih listova, stekla si dvoje ljudi kojima je nevjerojatno stalo do tebe, toliko da jednoga boli glava od empatije.... I vidiš, kao što sam rekao i Vještici, uvijek postoje Langerhansovi otočići šarenila u crno-bijelom svijetu. Svi ih imamo ali su nam oči navikle na crnilo, zaboravili smo kako boje izgledaju... Ja ću ti pomoći, ja sam neke zeleno-narančaste boje s plavim točkicama, odmah do Miškovog otočića koji je bijelo-ljubičaste sa žutim trokutićima i malenom palmicom. A ti si smeđe-lila boje, sa velikim svijetloplavim točkama. Ja vas vidim... |