Recite vi meni... Ako nekome napomenete da želite razgovarati SADA (bilo je 11 i po navečer) jer uskoro idete spavat JER sutra u 8 imate praktikum i dižete se u 5 i 45 kako biste se oprali i spremili i krenuli navrijeme iz vražje Dubrave, JESTE LI IGDJE spomenuli da želite biti nazvani u jedan ujutro??? KRIJE LI SE negdje u vašem objašnjenju zamolba „molim te probudi me usred noći kako bismo se čuli na šest minuta“? ZNAČI LI TO da osoba koju zamoliste vas uopće ne doživljava na način pogodan za vaše podočnjake? A jebiga kad ja njega volim pa trpim da mi radi takve stvari... :)))
Ali više ne! Sad kad me nazove, reći ću mu da više nema ranojutarnjih razgovora. Što se imamo dogovoriti ili spjegat, možemo do ponoći. Iza 12 centrala više ne funkcioniše.... Ja nisam on, ne mogu spavati samo 3 sata na dan i biti u stanju iole funkcionirati... Sorry but jebiga.
Pitate se sad koji se kurac imamo čut svako malo kad se vidimo na faksu i cijele bogovetne dane smo skupa? E pa, razlog je vrlo jednostavan. Vidite, I have no life whatsoever i postane mi urnebesno dosadno u ovoj samoći, pogotovo iza nekih sati. Ako nemam s kim pričat, počnem razmišljat o stvarima o kojima je bolje da ne razmišljam jer me u pravilu uvijek zaboli desna hemisfera mozga. Ponekad i mesencephalon, ali nije u tome bit... Bit je u tome da se nas troje non stop čujemo kako bi čupali jedni druge (a većinom mene i Ž, mali gad je untouchable, remember?) iz depresije...
Tako.... Sad mi se ne ide spat nego ću čekat da me cimne. Živo me interesira kad će se sjetit. A dotad ću tipkati i čekati da završe s jebenim remontom poslužitelja. Idu mi NA NERVE s tim remontima, kao da obnavljaju supertanker u Ugljaniku, a ne par gigabajta teksta na nekom abakusnom serveru u Rusiji!
A o kojim to stvarima Medo razmišlja? Hm? E pa, za početak, Medo bi trebao reći dvjema osobama da ih jako voli, svaku na svoj posebni način. Jedna osoba bi pri tom trebala slušati čitavu kronologiju Medovog života do prije nekih par mjeseci. Zato da shvati zašto joj Medo govori to što govori. A Medo ne može pretpostaviti reakciju te osobe nakon njegovog emocionalnog proljeva pa zato Medo vrti u glavi sve moguće konačne scenarije i priprema se na svaki od njih. Dosad ih je izvrtio jedno desetak. I nije baš sretan ishodom jer u pravilu svrši na istome...
Druga osoba bi trebala čuti da je Medo ludo zaljubljen u nju i da ne može više izdržati. Ono što je Medo rekao da će napraviti prije mjesec dana ali još nije prešao iz faze planiranja u realizaciju plana... Jer Medo nema hrabrosti. A postoji i još jedan problemčić. Naime, dotična osoba je bila u dugogodišnjoj vezi i prekinula ju je ali je ostala u dobrim odnosima s tipom. I sve bi bilo u redu da Medo nije 99% uvjeren da ta važna osoba trenutno ili već ima nekoga ili se intenzivno trudi imati nekoga. Ali ne Meda. Jer Medo ništa ne govori toj osobi. Pa je onda i sasvim razumije... ALI, kao što vidite, ta osoba je praktički već s nekim drugim....
A to Medu ne olakšava stvar. Jer on mora reći toj osobi što osjeća, iako zna kakav rezultat može očekivati. Naravno, Medo se bavio teorijama i alternativama te izračunao da postoje samo tri ishoda. Prvo, osoba će reći Medu da je zauzeta i da joj je neopisivo, neopisivo, neopisivo žao, kako je Medo super i sve ali došao u krivo vrijeme... Drugo, osoba bi mogla reći Medu kako nije zauzeta ali da Medo nije baš njen tip pa bi bio najbolje da ostane sve na prijateljstvu... I treće, osoba i Medo prohodaju....
Medo najviše navija za ishod broj tri ali taj je nerealan. Sljedeći, malo manje povoljan ishod, je ishod broj jedan. Najmanje će boljet. Ishod broj dva Meda će dotući do temelja...
Sad vidite zašto me uvijek zaboli mozak??? Zato jer su mi misli zbrkane baš kao i ova slova u Wordu. I osim toga što si se obraćam u trećem licu, još se i ubijam kontemplirajući o ovakvim stvarima umjesto da učim staničnu biologiju koja se NEĆE sama naučiti (pokušana ali neuspjela metoda). Nadodajmo povrh ovoga već zajebanu financijsku situaciju te nekoliko unca savršenih korelacijskih odnosa s cimerima, pridodajmo tome neizvjesnost nastavka obrazovanja, pomnožimo s brojem dana do izvanrednih ispitnih rokova, pobrojimo preostale minute mog života kad ćaća vidi indeks TE PODVUCIMO razlomačku crtu i istaknimo zajednički nazivnik: NAJEBAH!!!
Evo, upravo sam bio na točki gdje se sastaju prošlost, sadašnjost i budućnost. 00:00:00. Jeste li ikad razmišljali o tom vremenu? Nula sati, nula minuta i nula sekundi... Gdje to spada? Naravno, taj trenutak spada u sadašnjost jer se DOGAĐA TADA, SADA, SAD, SADAŠNJOST.... Ali, zar se ne zapitaste nikad? Ne spada to vrijeme ni u prošlost niti u budućnost. 23:59:59 je prošlost, 00:00:01 je budućnost. A 00:00:00 je gdje (zaboravimo da je to sadašnjost samo zato jer postoji taj trenutak koji se odvija sad, čisto gramatički korijen, ništa drugo...)?
Zar nije nedefinirano? Znam, možete reći: uzmimo sad 14:34:26 i recimo da je 25 prošlost a 27 budućnost... Ali... ovih malo više od dvije i po ure popodne koje naveh jer već dio jednog dana. 00:00:00 spada gdje? U jučer ili u sutra? Ili u danas? Ajde da tako stavimo, tako je lakše nego sa pojmovima prošlost, sadašnjost, budućnost... Recite mi, gdje spadaju sve te nule? Nije danas jer smo danas ostavili iza sebe zajedno s 59 sekundom jedanaeste ure i pedeset i devete minute i ono se pretvorilo u jučer. A nije niti sutra jer sutra još nije započelo, započet će kada se napuni jedna sekunda. Ili jedna milisekunda, ili nanosekunda. Ali onaj trenutak koji traje neizmjerno kratko, ona apsolutna nula, beskrajni niz nula na nekom gigantskom digitalnom satu... U koju kategoriju to spada? I gdje „odlaze“ sve te slike i događaji koji teku kroz život? Ja sam sam otipkao slovo d i to sam vidio svojim očima. Može li se kako ta slika „premotati“ i pogledati opet ili je izgubljena zauvijek? Taj se događaj dogodio, kvragu, negdje je morao ostati nekakav trag, fizički trag (isključimo sad neurone i sjećanje...). Zamislimo vrijeme kao veliku polutvrdu vrpcu, a sve moguće događaje kao batove ispod vrpce... Svaki događaj udari u vrpcu i povuče se natrag (poput klavira), ostavi na vrpci trag. No ona ide dalje... Novi događaj stvara novu grbu i sve tako. I sad da se izvadimo izvan okova prostor-vremenskog kontinuuma (a u što bismo upali???), bismo li vidjeli tu vrpcu sa svim tim grbama i praznu vrpcu naprijed, ili samo jedan trenutak grafa sadašnjosti, a sve ostalo bi bila velika crnina (ili bilo koja boja po vašem izboru)?
Ne biste vjerovali ali o tome razmišljam već 4 godine. O tome trenutno razmišljam simultano s onim stvarima koje me muče malo poviše u ovom postu... A da vam ne govorim tek kad me uhite razmišljanja o svemiru i tim maleckim udaljenostima. Sve to u jednoj ogromnoj lončini! I vidite sad opet zašto me konstantno boli glava? Mislim da moj procesor ne može podnijeti toliko kenjaže odjednom...
I sad vas oslobađam muke po Medu, ne morate (a niste ni morali, nitko vas nije tjerao) više patiti nad ovim tekstom. Samo sam vam ponudio djelić mog toka svijesti, mali rukavac ogromnog brzaca... Nije lijepo plivati na tim valovima, to vam kažem. Ima tu još puuuuuno stvari koje ne želim ovdje pisati jer ih znamo samo Bog i ja, nisu ni za koga trećeg... Ali recite vi meni, što da Medo radi u vezi one dvije osobe? Za onu prvu mi nije neka trta, to se svodi na dobru procjenu trenutka i duboko u duši znam da će shvatiti iz prve i da ćemo si postati još bolji... Ali ova druga... Ima li smisla govoriti joj išta ako je već s nekim? Samo da bi meni bilo lakše? Nije li to sebično? Da jadna žena još ima i mene na pameti?
Ma evo, davit ću vas još malo, ako vas ima još živih... Problem u meni je, kao što rekoh Kuusoo, taj što se meni netko mora svidjeti na gotovo svim aspektima psihofizičkog da bi ja uopće RAZMATRAO početak nečeg većeg i ozbiljnijeg! Pomirimo se s činjenicom da je ljepota ono što vam prvo padne u oko, ne piše nikome na čelu kakvo mu je srce. Ali nije najvažnije. A meni se ta osoba sviđa jer je, uz to što je konkurencija Veneri, duhovita, nježna, zanimljiva, vatrena, pametna, perverzna, pomalo nespretna, ima čudan grbavi mali nosić i ugodan glas sa zanimljivim naglaskom, pomalo zateže u govoru ali na samo nekim riječima... Znate da ja primjećujem apsolutno sve i upravo te, na prvi pogled, sitne i neprimjetne stvari, kod mene prolaze jako dobro...
Stoga ja ne mogu pokupiti neku žensku u tramvaju, prohodati s njom i nadati se da ću se uopće zaljubiti u nju. To mi je odvratno, ne znam kako si neke cure to mogu dopustiti i kako muški mogu biti TOLIKI idioti takvo nešto i pokušavati. Ili su samo očajni... Moram osobu poznavati barem tjedan, dva, biti u njenom društvu da imam prilike vidjeti njene razne strane... A od ove sam upoznao i onu stranu koju ne podnosim inače, onu alkoholnu, ali kod nje mi to toliko ne smeta... Čak se i pitam, bi li mogao kako utjecati na nju da malo manje pije, kada bi bili zajedno... Možda uz mene antialkoholičara i teškog romantičara ne bi imala vremena razmišljati o alkoholu. Možda bi se ja trudio da ona nema vremena o tome razmišljati... Ne možda nego sigurno... Eto... Vidite... I zato će proći puno vremena dok se ja nje okanim i nađem si novu potencijalnu družicu, zbog sviiiiiih ovih razloga koji obitavaju u kompliciranom meni.
A sad fakat dosta, dosadih sam sebi, a što je najgore, prouzročih novu glavobolju. Dragi me još nije nazvao, sad je deset do jedan... Idem spavat pa nek me probudi kad hoće... On i Ž jedini imaju (uz moje doma) dopuštenje da me dignu bez ikakvog posebnog razloga pa i u tri ujutro, samo da mi kažu hellou. Svi drugi mogu zvati jedino ako je kakav emergency tipa smrtni slučaj ili slično (iako ne znam što može biti „slično“ smrti), sve ostalo može čekati do jutra...
Eto vas ljudi, nadam se da vas je par ipak stiglo do kraja posta, da niste isfrustrirani i da se niste utopili u mojim mislima koje su poprilično fragmentirane, kao što i sami vidjeste.... Pusek!
|