Another događaj iz đavoljeg legla, sam sam sebi više dosadan! Pa taj Čistoća Man nije normalan, ne prestaje ne iznenađivati novim uvidima u ljudsku psihu....
Eto sad je trenutno par dvadesetaka minuta do ponoći i ja, dosljedan sebi, perem suđe koje se nataložilo u sudoperu i koje clogga odvod. Jebiga, bakterije su postale preglasne pa ih se mora desetkovat. Tako je bilo i sad. Ali dok sam se borio s tim unicellulariama, oćutjeh nadolazeće probleme. Naime, Čistoća Man je otvorio vrata svoje sobe and he unleashed the smrad koji je najavio njegov dolazak. Nešto kao nakaradna verzija olfaktivnih fanfara. Kao što rekoh, oćutjeh ga i pospremih svoje moždane stanice na sigurno, ostavivši samo one neophodne za pokretanje glave gore dolje i mumljanje „aha, aha“. Tako će biti manje štete.
Za nekoliko sekundi pojavi se i on. Neopisiva mi je želja bila gledati njega u boksericama i nekakvoj potkošulji koja je zadnji put omirisala Faks Helizim negdje u paleozoiku. Stvarno sam umirao za tim prizorom, a sad mogu ići spavati mirne duše (dupe sam prvo napisao, pa spava mi se! O Bože, ova rečenica je totalno....) jer sam ga doživio.
-A što to radiš?
-(Sadim rotkivce, jebem te ćorava!) Perem suđe.
-A.
-(Da, nije bilo očito, nimalo, fakat nimalo.)
-A ja se sjetio da bi se mogo obrijat, neće mi se dat sutra.
-(Yet another informacija bez koje nisam mogao zamisliti ostatak života.) Ma znam...
I sad ode on u banju da se obrije, valjda. Taman kada sam počeo s ispuštanjem zraka iz pluća kako bih izveo „Hvala Bogu“ uzdah, morah se suzdržati jer se on vratio. S naramkom starih, dlakavih, skorenih žileta tupih ko moja susjeda.
-Hehehe, vidi što ja imam!
Ja se sjetih onog vica kad je mali Ivica bio u društvu i držao iza leđa ruku i pitao sve „Što ja imam“. I kad su na kraju djeca nabrojila valjda svaku stvar koju su u životu vidjela, mali konačno izvadi izvrnutu, usahlu i krivu ruku i prodere se „Imam dječju paralizu!!“.
-(Rupu u čelu?)
-Gle kako sam bio lijen, nije mi ih se dalo bacat.
Savršeno. Što li tek snatri ispod njegovog kreveta, jebemu, kad je tako lijen bacit obični žilet nakon brijanja? Ustvari, ne želim ni znat jer ako se to nešto probudi i bude gladno, najebasmo svi ko žuti! U svakom slučaju, bacio je svu tu silu žileta i otišao opet u banju. Ja u međuvremenu oprah suđe i nalaktih se na šank te promatrah tragikomediju. Naravno, vratio se on, naravno, s novim naramkom žileta, naravno s još glupljim izrazim lica na faci (konstrukcija je namjerno ovakva). Počeo je nešto drobiti ali ja samo gledah i analizirah čudne oblike ponašanja kod te jedinke, usput mahnito ubijajući plijesan koja se rasplodila na gnjilom limunu. Riješio se i drugog naramka žileta i ponovo se vratio u banju. Natočih si malo vode jer mi se osušiše usta od iščekivanja sljedeće stvari koju će učinit. Evo ga opet, vraća se ali praznih ruku. Uzima stolicu. Ja si prebacih težinu na onu nogu iza mene tako da ne padnem na gorući plin kad se onesvijestim od čuđenja...
-Hehehe, ima ih još gore ali ih ne mogu dohvatit, treba mi stolica!
-(Mili Bože, mora da skriva i male Albance u toj banji!) Aha.
-Eto, samo tri naramka žileta, nije to ništa.
Tri naramka! Pa to je nekih 35-45 žileta jebemu! Nije ni čudo što u ormariću nema mjesta za one stvari koje inače sjede u banji kad se gore razularilo milijardu ispucanih žileta! Nadam se samo da tako negdje ne taloži i kondome, ne bi želio naletjet na secret stash!
U svakom slučaju, iskoristio sam priliku dok su mu usta bila zapunjena pjenom za brijanje da kažem laku noć i pobjegnem u sobu prije nego uspije zucnut. Ma ja ne mogu više ovako živjet, svršit ću u ludari! Ustvari, ovo sve je toliko tragično da je u biti komično. To me ne tješi toliko jer svejedno to moram trpit ali barem mi nije dosadno. Eh, zaboravih napomenut da me nudio keksima. Ali ja, poučen Vladovim iskustvom koji je bio prihvatio nešto njegovo i onda proveo 40 dana sam u WC-u, odbih ali uljudno zahvalih rekavši da sam upravo jeo. A u biti mi se nije dalo raspravljat o tome prije koliko točno decenija je tome nečemu istekao rok trajanja. Njegova crijeva su naučila na to, moja su još dovoljno prisebna da povrate sadržaj kad dobiju takve i slične ponude...
Imam još par stvari koje moram spjegat. U ponedjeljak sam igrao tjelesni! Da, nakon skoro sedam godina Medo se kretao dvoranom i uzrokovao havariju na svakom koraku! Prvo sam htio uzeti teretanu, zajedno sa Žutoperkom (ples nam je propao...). Došavši gore, vidjeli smo da ta teretana i nije baš u savršenom stanju (čitaj: polomljene sprave i gomila ljudi koja se tiska oko par utega). Osim toga, teretanu vodi onaj odvratni, sadistički, ljigavi, niski, ćelavi, odbojni profesor koji nas je vodio na Sljeme! Vrlo brzo odsutah od teretane. A rekla mi je Žutoperka da je profesor totalni Narcis, da se samo gleda u ogledalu dok potiže utege, onda skine teniske pa u čarapicama trčkara uokolo.... Mislim da bi se izrigao gledajući ga!
Budući da nisam uspio upasti na stolni tenis (jebiga, izvukao sam jedan od tri prazna papirića), odoh dolje i uzeh odbojku, barem ima dovoljno ljudi s faksa na tome. Jedini problem leži u tome što sam se zaboravio kretati tako brzo (ok, kretati uopće) pa stoga ona ženska koja me izabrala i nije baš bila sretna izborom. Znate one američke filmove kada neki klinjo stoji u redu i nitko ga ne bira sve do kraja i sav je tužan? I onda ga netko izabere jer nema izbora? E pa tako je bilo i meni, s tom iznimkom što moji osjećaji nisu patili, živo mi se jebalo što sam nekoj „butri“ upropastio šanse za pobjedu. A pokazalo se da ženska ima pravo biti nezadovoljna! Jer ja sam veoma karakterističan kad dođe do sportova i sl. Vidite, iz principa odbijam trčkarati ko manijak za nekim lopticama tako da većinom stojim na mjestu i udaram loptu samo kada je u dometu mojih ruku (noge ne mičem s mjesta, kao da su zalivene betonom). Nema te sile koja bi me natjerala da se pomaknem s mjesta! To dobro zna moja mati s kojom sam počesto igrao badminton. Ona uvijek vrati lopticu na isto mjesto, tj. na mene, a ja je bacakam posvuda uokolo tako da je mati moja umirala u Gospodu trčkarajući lijevo-desno ko cartridge na printeru...
Servisi su tek priča za sebe. Prvi put sam udario snagom kojom Miška milujem po obrazu. Lopta se samo lijeno prevrnula. Kapetanica ekipe zakolutala očima (pedeset i deveti put). Profesor (koji je veoma simpa, za sada) mi savjetovaše da udarim jače. Ok, kad me je opet došao red na servu, uzmem ja loptu i opizdim kao da klofam tepih. Lopta je odletila preko terena i napravila rupu u zidu kao da sam ispalio minu iz minobacača. Profesor me savjetovao da prestanem raditi štetu na državnoj imovini. OK, treći put, nakon što je She-Captain zakolutala očima i šezdeseti put, udarim loptu koja doduše preleti mrežu ali odleti u aut za jednu dužinu omanjeg plavetnog kita. Profesor mi reče da stanem u sredinu. Captain je otišla doma, valjda sam joj izbio volju za životom. Čini mi se da me ona inhibirala jer sam nakon toga loptu bez problema prebacio preko mreže i čak skupio poen jer je ženska koja je primala servis skoro ostala bez pola mozga primivši loptu glavom a ne rukama. Jadna...
Nažalost, tu svršavaju sve moje odbojkaške sposobnosti jer u ostalim područjima terena širim strah i trepet među igračima. Zamislite da idete na loptu i onda odjednom primjetite da na vas juri HŽ-ova najveća lokomotiva, gazi vas na nogu, otima vam loptu i onda još fula i osvoji poen za protivnike. Zar ne biste razbili takvu lokomotivu? Srećom, mene nitko nije razbio. Ali imam osjećaj da The Captain u ponedjeljak neće više biti milostiva milostiva (pazite na akcente). Hehehe, a mene tako boli briiigaaaaaaaa. Mislim da oni koji me poznaju intimno znaju da ta „treba“ (ova riječ je jedna od dvije ove purgerske koja mi je urnebesno smiješna...) može pizdit koliko god hoće ali neće u mene izazvat reakciju whatsoever. Neka kriči, I don`t give a fuck...
Drago mi je što imam još novih žrtava na blogu, samo se vi množite i plodite, zemlju svu napunite, neka bude kako mora biti, kako je netko nekad davno zapisao. Jer ako ne bude onda je on loš prorok. Puseki!
Mala napomena, samo da znate, ovo mi je jubilarni, stoti post. Tako je. Stoti post 13 dana prije blogovog prvog rođendana...
I svima s estrogenom i uterusom čestitam Međunarodni dan žena! Onima s testosteronom i prostatom želim sretan Međunarodni dan bubrega (nemreš bilivit ali i to postoji...)!
|