Pozdravlj, pozdravlj, ljudi... evo pozdravljam. A posebno novopridošlu Greentea, welcome. Uvijek mi je drago vidjeti da imam još novih žrtava na blogu. A i Pustinjska također je novo biće, relativno novo... MA ne stignem vas sve više pohvatat, množite se mahnito! U svakom slučaju, sve vas koje nisam poimenice istaknuo, evo sad vam želim dobrodošlicu.... E da, hvala So emo it hurts na onom ogromnom komentaru, zbilja kao kakva poučna crtica...
Dakle, što se meni događa? Iskreno, ne znam. Jedino što primjećujem je to da gubim osjećaj za sarkazam i perverziju i težim emocijama, istinskim. Što i nije loše, naravno, ali cijeli moj život počiva na sarkazmu i perverziji (što se vidi iz ove rečenice koja je mnogostruko višeznačna:) Jednostavno mi se više ne da tipkati takve stvari, sada se radije bavim onime što mi TRENUTNO leži na mislima.
Recimo, sinoć mi je bilo jako lijepo kod Miška doma... Pošli smo spavati oko 2 (što će reći u 3), nakon što smo prešali bilje koje skupismo na terenu i nakon odgledanog filma u pastoralnom centru. I vidite, bila je noć sa subote na nedjelju, noć kada sva mladež gine vani u hektolitrima etanloa, metanola, etana i metana... A nas dvojica u krevetu (svaki u svom, da vam odmah pokvarim maštarije....) i razgovaramo o stvarima koje nas muče. Baš tipično muško-adolescentski, zar ne? Hehe, nađite mi u Zagrebu još takvu dvojicu koji su sinoć radili isto i dam vam desni bubreg. Ne znam čiji, budem valjda našao negdje jedan...
A danas smo sinergijski pripremili pečenu piletinu sa zapečenim šampinjonima i mlincima te predivan umak od gljiva. Miškov brat je volontirao pa napravio salatu, zatim je glumio žonglera i lijevo smetalo, sve dok Miško nije popizdio i zaćerao ga gore na kompjuter. I cijelo vrijeme smo slušali oldiese, Milestone i Woodstock, s naglaskom na živahne, twisty, ritmove. Baš super. Ovaj vikend mi nije bio dosadan ni najmanje. Vidite kako Providnost funkcionira? Doduše s blagim zakašnjenjem ali profunkcionira! U petak sam kukao kako nemam nikoga uza sebe baš u tom trenutku ali zato sam se intenzivno družio s ljudima sve do nedjelje navečer.
Ali ima Kuusoo pravo, fakat mi fali cimer mojih godišta, dobar/najbolji prijatelj, s kojim ću razmijenit pokoju perverznu prije spavanja. Ili cimerica. Svejedno.
Razgovarah sada s Miškom, pitao me kako je prošao danas razgovor s Njom. Prošao je super samo što se nisam dotakao teme niti približno. Razlog? Previše njih. Prvo, ima problema u obitelji, pola ih je u bolnici, umorna je i rinta po cijele dane po kući. Drugo, definitivno je s jednim tipom s faksa. Treće, razgovor je doduše skrenuo na zaljubljenost i hodanja i sl. Hipotetski ljudi u hipotetskim situacijama (znate i sami da se to onda direkt veže na upravo one ljude koji hipoteze i stavljaju u tom trenu). I shvatio sam da se nas dvoje razlikujemo u fundamentalnim stvarima što se zaljubljenosti i sviđanja tiče. Ja imam totalno drukčija poimanja zaljubljenosti i hodanja s nekim od nje. Potpuno suprotna.
Ali bilo nam je lijepo, sat i po vremena smo šetali u velikom krugu jer nam se nije sjedilo na kavi, razgovarali, zajebavali se... Ali...
Ja sam čudan. To sam shvatio tek danas. Kada sam saznao da definitivno ima nekoga, nešto se promijenilo kod mene. Ostala mi je ona i dalje super i divna i krasna i sve kao i do sad ali počinjem gubiti interes. U roku od nekoliko sati. Sad mene zanima: znači li to da to su to bili neki pseudoljubavni osjećaji ili je moguće prestati se zanimati za nekoga tako brzo, samo zato što si saznao da nije slobodna? Nemojte krivo shvatiti, moji osjećaji i dalje stoje i danas popodne mi je bilo predivno s njom ali... ne znam kako se izraziti, kvragu! Ah, to mi se rijetko događa, da se ne znam izraziti, sad vidite koliko je to ozbiljna situacija! Jednostavno više nema onog segmenta „veze“ koja je mogla postojati. To nešto neimenovano je nestalo i vidjet ćete, vrlo uskoro će popustiti i ostale stvari. Tjedan, mjesec.... Nadam se ne dulje. Niste valjda pomislili da sam kakav demoralizirani bastard? Ma ne, ne mogu objasniti.... Ne želim o tome niti pisati više, utječe na moje izražavanje, inhibira ga, a to ni najmanje ne želim...
U svakom slučaju, meni se veoma mnogo jako puno sviđa ovaj način pisanja zbrda-zdola, puno je realističnije od onih pričica kojima sam davio i sebe i vas....
Opet slušam Cranberriese. Otkrio sam da me više uopće ne deprimiraju, dapače, postali su mi pozitivni. Kako me riječi tipa „I swore, I swore I would be true, and honey, so did you. So why were you holding her hand? Is that the way we stand? Were you lying all the time? Was it just a game to you?“ mogu zvučati imalo pozitivno? Ili tek pjesma „Dying in the Sun“?. Ne znam, mene oraspolože. Vidite da sam puko totalno, pretvaram se u sentimentalnu pičkicu...
Kasno je već, trebao bih ići spavati, sutra je moja tako omiljena odbojka. Jedva čekam. Osjećate li radost kako kaplje iz ovih redaka? Fakat ne mogu zamisliti bolji početak tjedna od naganjanja neke poluraspadnute lopte po terenu, zajedno s 11 ostalih budala. Ko zna, ako opet budem sretne ruke možda ponovo popušim loptu u svoj nosek, kao i zadnji put. Čudi me kako je nos još uvijek na mjestu...
„Skinuti Mišku The Beach Boyse“, kaže žuti post-it zalijepljen na ljetnu satnicu. Ne mogu mu to skinuti jer mi je ostalo samo 150 megabajta do 16. travnja. Morat će se strpiti. Uostalom, možda to imam negdje na cimerovim DVD-ovima, moram pogledat. Eh, Helga, upravo zbog ovakve megabajtne situacije ne mogu si priuštiti MSN jer one naše perverzije gutaju previše podataka. Jebiga, bit će bolje, bit će sve u redu...
Drugi žuti post-it sadrži nekoliko naslova pjesama In Flamesa koje sam zapisao jer su mi se svidjele. Sad su već na playeru, što znači da bih taj papir mogao komodno baciti u smeće.... Evo, jesam...
E, a ako koga zanima, imam ih još i u plavoj i rozoj boji. To su, Kuusoo, oni koje si mi ti dala kada si se pakovala za put natrag u Grad, sjećaš se? Kada smo poslagali svu robu u vreće za smeće i onda si se ti, nakon stote vreće, sjetila da si NEGDJE ostavila rukavice pa onda kopaj, reži, vadi, čupaj dok ih nismo našli...
Sjetio sam se onog crtanog „Čudesna šuma“. Znate taj? Kaktus Car, Štapić, Čičak Neodoljivi i Hrabar Dabar? Ma zakon crtani, pogledao sam ga kao mali toliko puta da se isprala boja s kazete pa je sad crno-bijeli... A najviše mi se sviđa jedna rečenica koju je uputio Čičak Caru kad ga je ovaj pitao nešto u vezi tog slikara koji će sve promijeniti... Znate što je Čičak rekao strašnom Caru? „Moooooooraš pognuti leeeeeeđaa!“ Needless to say da je Car popizdio i polomio sve vaze, istjerao koplja vani i stjerao Štapića u njegov šešir! Ali očito je tako u životu, dosta puta moraš pognuti leđa, koliko god ti to mrzio. A što si veći, dublje se saginješ, činjenica...
Pričam sa Žutoperkom upravo.... guši se u kašlju. Ah, sad i Miško opet, konferencija.... Ona kašlje, on mljacka, ždere... Baš su mi slatki.... Idemo spavati, sutra je novi dan novog tjedna, odbojka, virusi, uzaludni pokušaji učenja... Laku noć, dobro jutro.....
Post je objavljen 26.03.2007. u 00:47 sati.