Marketing
SRETAN BLOGU MOME PRVI ROĐENDAN!!!
Evo, budući da sam RAZBUĐEN jer je nekome trebao čitav repertoar iz Cinestara a taj netko nema internet doma, sada mi se više ne spava pa odlučih napisati post. Veoma poseban post. Jer dok ga završim biti će 21. ožujka, što će reći PRVI ROĐENDAN MOME BLOGU!!!! Da, tako je, ova jadna stranica postoji točno 365 dana i doživjela je brojne make-up promjene i samo jednu korijenitu promjenu adrese, sigurnosti radi...
Inače, hvala vam, ljudi, na toliko lijepih, dugih i, vjerujem, iskrenih komentara. Svi ste vi dobri ljudi, bez obzira na vanjštinu. Samo da vam kažem kako je jedan dio sređen, jedna osoba je dobila sve što je ide (ono lijepo, naravno...). A ova druga će doživjeti šok vrlo uskoro, nadam se duboko do kraja ovog tjedna. Napustih sve planove, spontanost je najbolje rješenje. Pa bumo vidli, neeee?
Nego, da se ja vratim na proslavu rođendana. Dakle, prije godinu dana, na usrdna nagovaranja Fraulein Helge, ja otvorih blog na adresi johnbezterrae.blog.hr. A bio sam toliko protiv tih blogova jer sam načuo čudnih i groznih stvari, taman su bile sve one afere po školama, moja mati je bjesnila kako bi ona sve te šarlatane koji pišu na blogovima povješala za jaja/jajnike... A onda sam posjetio par puta Helgin blog na sada već izrazito mrtvoj adresi inscars.blog.hr (koju NEKI još uvijek drže u linkovima na svom blogu!!), svidio mi se njen način pisanja i sam čin pisanja... I tako me nagovorila. Pa njoj zahvaljujem na postojanju svih mojih tekstova in general.
A mnogo se toga promijenilo u posljednih godinu dana. Kao prvo, više ne čamim u onom zatvoru eufemiziranog imena Klasična gimnazija Ruđera Boškovića, pobjegao sam navrijeme, prije strukturalne reforme koja je zahvatila veći dio (ne)stručnog kadra. Gomila novih profesora, jedan veći idiot od drugoga... Sve u svemu, I`m not going back there, ever! Ne, sad sam u Zagrebu i doživjeh awakening, the dusk master is rising to conquer the universe with his sarcasm!Bwhahahahahaha.... bwhahahahaha....bwhahahah....,uh, ovaj, no, zanijeh se...
Nema smisla sada prolaziti posljednjih godinu dana mog života jer je bilo predinamično za sjetiti se apsolutno svega (a i ispunilo bi nekoliko svezaka Enciklopedije). Stoga spomenimo samo nekoliko najstresnijih situacija, čisto navike radi... Prva stvar, maturiranje. Kaskadni nervni slomovi svakih deset minuta, čupanje kose od jada, učenje ko manijak, strah i trepet prilikom odgovaranja, pomisao da više nikad neću biti sretan (kao da kod dementora odgovaram hrvatski) i naposlijetku NEOPISIVO olakšanje kada sam dobio svjedodžbu! Jedino što sam morao obući prokleto odijelo, ali „ne možeš hodat svijetom obučen ko seljačina“, veli moja mati, i zategne kajiš od hlača za još deset rupica! Ali nema veze, zato smo Ficula, Mica, Leona, Katija, Draška i ja zauzeli jedan stol, prisvojili si pladnjeve sa sendvičima i nalabali se ko nikad u životu. Pridružila nam se i moja mati pa smo komentirali profesore i protekle četiri „uspješne“ godine.
Druga stresna situacija je bio prijemni faking ispit. Vjerujem da ne moram ni napominjati kako sam učio tek zadnjih par dana i kako me je to stajalo saltatoričkih živčanih impulsa dok sam ko manijak čekao hoće li se spustiti lista. Spustila se, hvala Nebesima stostruko!
Ali, poanta svega ovoga je da (mene upravo grize jebeni komarac, zašto on ne izvoli crknut, vani je vražjih nula stupnjeva...) je sve ovo bilo popraćeno postovima, počevši od pisanja maturalnog pa do prvog posta napisanog u metropoli. Čitatelji su mogli uživati (ako su htjeli:) u detaljnim opisima mojih frustracija, planova, nadanja, (ne)uspjeha, zabavljanja... Posebno su zanimljivi (barem meni) bili oni postovi koji se nisu izravno odnosili na školu, a takvih je prije bilo mnogo više. Kao što vidite, u zadnje vrijeme mojim blogom dominiraju dvije osobe, nalaze se u svakom postu i praktički su nakalemljene na egzistenciju ovih megabajta. Kao korov. Ali poželjni korov:) Meni je malo monoton postao vlastiti blog, previše se ponavljam, koliko vidim, često si idem na nerve... Ali shvatite to ovako: Medo nema život tj. ima ga s najvećom koncentracijom u dvjema osobama, s povremenim upadima stranih tijela s juga zemlje. I zato Medo ne može pisati o nečemu trećem kad mu se nešto treće nikada ne događa! Stoga skužajte i trpite (još malo, nadam se:)))))))
I tako... Stekao sam prijatelje preko bloga i vjerujem da mu je upravo to najveća vrijednost, sve ostalo je sporedno. A pogotovo mi puno znači što nisu svi ovdje tinejdžeri, što ima i zrelih ljudi kojima se sviđa sadržaj mog bloga. Važno je druženje s ljudima koji prihvaćaju tvoje stavove, tvoj stil i tvoj život. I važno je da i ti njih prihvatiš. Jer svi vi imate izbor: zatvoriti explorer/mozillu/netscape/operu/nevermind kada otvorite moj blog. A vi uredno se vraćate i komentirate. I to čovjeku puno znači. S tim da bi ja vas svih volio upoznati in vivo, ovako preko nula i jedinica sve mi to djeluje previše apstraktno. Zato ljudi, ja uvijek imam potrebu za upoznati vas, kad se odlučite, vrisnite i eto mene...
Nažalost, ova proslava će upravo završiti jer moram ići spavati, dižem se ranije kako bi mogao sa Žutoperkom (i Miško, naravno, ako nas gospar dovoljno voli da se probudi rano zbog nas) ići kupovati ruksak. Onda na kemiju, pa na fiziku.... Čitav dan okupiran, neće biti vremena za party u Mainframeu ali svejedno, mom blogu će biti drago kad dobije puno poklona u vidu broja komentara! So, knock yourself out!!!
Post je objavljen 21.03.2007. u 00:19 sati.