Pucam po šavovima! A kod mene šavova ima poprilično...
U posljednjih par dana pucaju me neki manični ispadi pa trpe ljudi oko mene, ni krivi ni dužni. A razlog moje manije je current life status. Ne mogu više živjet u ovoj vražjoj Dubravi da ga jebeš! Katastrofa. Cimeri mi idu toliko na živce da bi ih najradije polio benzinom i zapalio, pa ugasio, pa zapalio, pa ugasio.... Tako sve dok se ne pretvore u hrpicu pepela koju bi onda Žutoperka udisala. Idu mi na živce spike koje se odvijaju tamo u dnevnom boravku, tako da većinom izbjegavam taj dio stana, vrijeme provodim zatvoren u svojoj sobi, na kompjuteru ili za knjigom (hm, ovaj, da...). Osjećam se kao u zatvoru, ali nekakvom dobrovoljnom zatvoru. Najsretniji sam kad sam na faksu i kad sam s Miškom i Žutoperkom, ništa mi drugo ne treba. Njih dvoje, kuta, mikroskop i centrifuga... Još kad bi mogao dovesti sve ljude do kojih mi je stalo iz Dbk u Zagreb... Ali to je nemoguće, osim ako se sami ne sjete doći me posjetiti (što su do sada napravile samo dvije osobe, ove ostale razumijem da ne mogu...). Ali kažem vam, ako čujete na vijestima da se dogodilo masovno ubojstvo u Dubravi, to sam navjerojatnije uzrokovao ja.
Što mi točno ide na živce? Za početak, ne mogu ući u stan a da mi u facu ne doleti neki komentar tipa „što se danas jebalo“, „aha, baš, OPET si bio na faksu“, „opet te zove ona tvoja“, „koga bušiš“... Takve stvari u meni izazivaju želju da lupim nečijom glavom o šiljke. Zar je jebenom muškom rodu najvažnije samo bušiti i oblokavati se? E ja onda vješam svoju minijaturnu muškost o klin, ne želim postati takav jedan dan.
Čekam da prođu svi ti komentari koje ja većinom ignoriram, jedini pokazatelj da sam primio zvučni podražaj je vratna žila koja drhti od bijesa. Odem u sobu, presvučem se, krenem prema banji da sperem sa sebe tramvaj i sve moguće stafilokoke.... Paf! Opet neka glupa primjedba, neka informacija bez koje nisam mogao zamisliti ostatak svog života. Jel ja izgledam kao netko koga zanima zašto su dvojicu mojih gerijatrijskih cimera ostavile njihove žene??? Jesam li ja ikad njima natuknuo da želim biti mučen njihovim mizernim životima? U svakom slučaju, ako ste namjeravali živjeti s dva razvedena 40-godišnjaka, nemojte osim ako nemate čelične živce. Ja sam aneuronsko biće postao, otupješe mi sinapse maksimalno...
Druga stvar koja mi smeta neopisivo, nakon ovih nadasve intelektualnih razgovora, su navike čišćenja koje odlikuju moje predrage sustanare. Dajte mi objasnite, jel tako neopisivo teško obrisati za sobom krug od kave koji ostavi kikara? Ne, naravno, zašto bi ga se maknulo dok je svjež i tekuć! Ne, treba pustiti da se skori preko svih granica, da ti treba pikamer za odvojit ga od podloge i tek ga onda mičeš! Ili na primjer mrve od kruha. Navečer onaj jebeni šank izgleda kao kokošinjac jer su se oni hranili čitav dan s nekim starim kruhom iz kojeg frcaju mrvice kao iz mene sarkazam. Kuća puna mrvetina! Po kauču ih ima toliko da se ubodeš i ostane ti rana kad sjedneš na njega. Stolice su pune mrva kao da se hrane preko šupka a ne preko usta! O podu da i ne govorim. Kažem vam, raj za golubove, bili bi svi po 300 kila.
Zatim banja. Kako rekoh, Čistoća Man je jučer oribao čitav stan, uključujući i banju. Također je oprao i lavabo. Otad sam ja lavabo koristio svega četiri puta, dvaput jučer i dvaput danas, ujutro i navečer. Dva dana nakon što je očišćen, on izgleda kao da je netko kopao grabu na Miroševcu i onda došao oprati ruke kod nas! Odakle sva ta zemlja ili koji je kurac ona crna supstanca koja se poteže prljavobijelom površinom lavaboa? Jel to nekome ispalo iza noktiju ili što? Ja očistim kamenac jebenim Cilitom (očistim koliko se da jer je kamenac već postao sastavni dio tog arhaičnog lavaboa) i za četiri dana tamo sjedi hrga kamenca kao da ga nikad nitko nije očistio. A samo zato jer im je lijeno prebrisati za sobom svu onu vodurinu koja leži uokolo nakon što oni umiju svoja musava lica! Imaju spužvu i sve one kurčiće tamo, taj potez spužvom traje pet sekundi njihovog dragocjenog života!
O tome kako njihove stvari leže posvuda naokolo vam ne trebam ni spjegat. Tamo na kauču već MJESEC dana leži omot Milka čokolade kojeg ja iz principa ne želim maknut, baš da vidim do kad će stajat tamo. Neka dva časopisa razviše svoje potomstvo, koliko dugo sjede pokraj Milka omota. Ni njih ne želim dirat, puštam da me živciraju. Ostaci kruha se gomilaju pokraj mikrovalne. Moje mikrovalne koju sam ustupio na korištenje pod uvjetom da se održava bijelom kakva je bila. E pa taj se uvjet ne poštiva, nažalost. Tamo isto pronalazim onu crnu supstancu koja obitava na lavabou. Da imam mikroskop usporedio bi ih i otkrio prijenosnika. Najviše me živcira kad moram vadit pola neke lešine iz mikrovalne kako bi si zagrijao vodu za čaj. Mislim na ostatke nečije hrane, komade skorenog sira i pomadora koje se, razlitane po onom staklu, smiju meni u facu! Površina frižidera je blistala i mirisala kad sam je oribao jer je bila fakat rasadnik kolere i salmonele. Sada je opet to isto. Trajalo je dva dana.
Isprva mi je smetala udaljenost stana od centra zbivanja. Sad mi to nije toliko važno koliko činjenica da živim s tim ljudima s kojima živim. Ne znam kako ću izdržati do ljeta, fakat ne znam. Ako uspijem, smatrat ću to svojim najvećim uspjehom u životu. Ali dopizdilo mi je čekati više! Cijeli život mi se svodi na čekanje, kvragu... „Čekaj do sljedeće godine da bi se preselio“. „čekaj, ne može se sad, imamo to to to i to“, „samo se strpi, doći će i tebi vrijeme za ljubav i cure“, „naići će kakva koja će te voljet baš takvog kakav si (by my ćaća)“,.... Jebena dvanaeska me istrese na okretištu i onda čekaj bus pola sata jer ti je jedan otišao ispred nosa, dok je vozač tramvaja razmišljao hoće li otvoriti vrata ili ne. Onda čekaj ko majmun da ona baba ispred tebe udostoji pomaknuti svih 1356 vrećica iz Kozuma tako da možeš proć. I onda te neki jebeni klinci zajebavaju u busu. Stvarno, da je mali nastavio bacati novine uokolo, bilo bi krvi danas u 206-ici!
Čekaj, čekaj, čekaj, čekaj, čekaj........ NE ŽELIM VIŠE ČEKATI! Dajte mi odmah sad stan i preselite me. I neka se ta ženska koja će me volit ovakvog izvoli odma nacrtat tu pored mene više, treba joj sto godina da se dovuče... I želim da me bus čeka na okretištu, samo mene, i želim da baba iz Konzuma svaki put zakasni na MOJ bus! Eto, ne tražim puno, zar ne?
P.S. Ako vam se da slušati moje kukanje, hvala. Ako ne, razumijem. Samo mi nemojte govoriti ČEKAJ i STRPI SE, ozbiljno vam kažem...
P.P.S. Zaboravih da postoji još jedna stvar koja mi je utjeha u ovo vrijeme, a to je ovaj svijet kojeg razvijam tu i svi vi, stalni i povremeni, komentatori koji me trpite. Thx ljudi....
|