Učahurena stvarnost
23.03.2007., petak
Ne trudite se čitati....
 Hvala ljudi na podršci ali moja agonija će se produžiti još barem do nedjelje jer nismo uspjeli uskladiti obveze danas, ja s praktikumima i ona s nečim svojim. Uglavnom, sutra je terenska i sutra ćemo se dogovoriti... Svejedno, danas sam još uvijek dobre volje iako na mene difundira neko sjetno raspoloženje s njih dvoje. Mislim da sam razvio specifična protutijela na njihove napade pa sada samo osjetim ali nema posljedica po moje stanje. Slušam sada Cranberriese, tako mi pašu i po prvi put me ne baca ova teta zanimljivog glasa u depresiju. Ne znam zašto, čudno mi je. Navikao sam se gušiti u čemeru dok njih slušam, sada oni sviraju, ona pjeva, a ja sveudilj u laganoj pozitivi! Danas je bio vrlo lijepi zalazak Sunca. Nažalost, gledao sam ga iz autobusa ali svejedno je bio lijep. Kada je Sunce konačno utonulo nekud iza Črnomerca, nebo je tako gorjelo da su kosturi jablana u daljini djelovali poput opominjućih kažiprsta, jer je puhao tromi vjetrić. Nikad tako intenzivno narančastu nisam osjetio. A ako ste podizali pogled prema gore, mogli ste vidjeti prijelaze na predivnu ružičastu, „svijetlomodru“ i u konačnici na smirujuću boju lavande. Oblaci su se tako jasno isticali naspram tih boja, kao da im je netko rubove iscrtao ugljenom. Nije mi se baš to svidjelo jer su to kišonosni oblaci i sutra će nam pokvariti teren ali to im ne umanjava ljepotu. Trajalo je upravo toliko da primjetim posljednje tračke crvenila dok sam ulazio u stan i osudio se na slušanje istih komentara po tisućiti put. I sada, kako i predvidjeh, potiho daždi, funjestre su mi zamagljene jer radijator suši svu odjeću koja zbog padajućih kapi ne može visjeti vani. Ne znam kolika mi je temperatura tu jer mi se potrošila baterija u termometru, ali osjetim da mi je lagano vruće. Ali opet ugodno.... Zaboga, pa moram pripremiti korice za herbarij, samo sam ocrtao linije na kartonskoj kutiji, moram to još izrezati i probušiti rupe za konop kojeg ćemo sutra kupiti. Moram priznati da se sad i veselim tom terenu jer ću biti u prirodi. Jest da će biti blato do koljena ali neću tome dopustiti da mi pokvari ugođaj, dapače, neka se zaprljam, baš će mi biti drago. Sve je to priroda. Životinje su mi uvijek bile draže od ljudi. Jednom kad pridobiješ njihovo povjerenje, ostaju uz tebe čak i kada im ti okreneš leđa. Što mislite, koga traži pas lutalica nego svog bivšeg vlasnika koji ga je izbacio jer mu je postao nezanimljiv. Životinje su naivne, vjeruju da će ih čovjek primiti natrag u topli stan. A dobiju vlažnu ćeliju u živodera. Koja odvratna riječ, trebalo bi je zakonom zabraniti, kao i to prokleto radno mjesto. Nisam nikada imao psa, jer živimo u stanu od 40 kvadrata i tati se ne sviđa pomisao da dijeli mjesto s nekim ogromnim psom. Ali imamo dvije mačke za koje brinemo više nego za sebe. Kad su bolesne, ludimo od brige kao da neko dijete od dva mjeseca ima temperaturu 40. Oboje jedu sve što mi jedemo, pa čak i komadiće Paškog sira. Da, tako je, moj Pixie najviše voli Paški sir i onaj skupi talijanski parmezan. Ne jedemo to često ali kada ga ima, njih dvoje dobiju svoje komadiće. Pokažite mi još neke tri budale koje hrane svoje mačke sirom od 222 kune po kilogramu! Životinje zaslužuju da mi nestanemo s ove izmučene planete... Dažd je fermo, mogo bi otvorit funjestru i pustit malo ozona unutra, trenutno miriše po ljetnoj romansi koja izvire iz utičnice. A osjetim i dašak Dove sapuna s police. Činjenica je da vi žene imate bolje proizvode za sebe. Ja se ne smijem prati s onim običnim sapunima jer se slijepim, aglutiniram sav, koliko su čudni. Zato trošim ove ženske i baš su super... Moram izvaditi leće, već mi se umoriše oči, doduše nosim ih od sedam ujutro, to je cijeli dan; suh je zrak. Trebao bih staviti kakvu vlažnu krpu na radijator jer ću se u protivnom opet ujutro probuditi nosa suhog kao svježi barut. Mrzim kad mi se to dogodi.... Sanjao sam sinoć lijepi san, ne sjećam se pojedinosti ali znam da mi je bilo lijepo i da se nisam htio probuditi. U snu su bile skoro sve osobe koje volim, samo nekoliko je bilo odsutno ali su imali opravdan razlog... Sjećam se da sam mislima pokušao ugasiti alarm i nastaviti spavati ali nažalost sav(i?)jest mi se probudila u hipu i upozorila me da se moram otuširati i krenuti na praktikum. Ne mogu prespavati obveze sve i da hoću, ne dopušta mi sav(i?)jest... Žutoperka razmišlja o svojoj smrti. Ne misli se ubiti, bez brige, ali jako je bolesna, gripa, grlo, svaki mišić... pa ju je valjda to potaklo na razmišljanja. Barem je prestala vjerovati da ima rak pluća, danas je ponovo zapalila. Rekla mi je da na sprovodu želi samo tišinu i crne tulipane. Moram početi tražiti... I crnu, praznu nadgrobnu ploču... Razmišljam o tome kako razmišljam o čemu razmišljati. Slijedim tok svojih misli, kako vidite, a one su upravo primjetile da mislim o njima. Sada ne znam kako ispasti iz te beskrajne petlje... „Uredni ljudi su samo lijeni tražiti stvari“, kaže moj magnet kojeg si kupih nekidan. Ima istine u tome... Gledam sliku Draške, Leone, Katije i Sonje koju mi je, zajedno s okvirom vlastoručne izrade, poklonila Draška za rođendan, točno mjesec dana prije mog odlaska u Zagreb. Sjećam se svih naših zajedničkih nerviranja u školi, igranja Mau-Maua ili remija čitave noći na ekskurziji dok su se skoro svi drugi opijali u disku, dvije noći za redom. Leone nije bilo, nažalost, na ekskurziji, Leona mi se smije sa slike, skoro je ne vidim od sve te kosurine koja se oko nje percipitira. Nisam joj odavno mail napisao, najvjerojatnije ću ovaj vikend. Katija i Sonja se grle/dave. Slika je malo starija pa Kate još nema naočale, a Sonja ima kratku, crnu kosu. Draška mi prijeti šakom, ima skroz kratku kosu. Kada sam je vidio za Božić imala je dosta dužu kosu. Sada više ne znam kako da ih zamišljam. Nedostaju mi... Sjetio sam se sada i svoje profesorice iz grčkog, „Grkinje“. Totalno perverzna žena, ali puna razumijevanja i tako majčinskih osjećaja. A u tridesetima je, ima dvoje male djece i ubija se od posla. Moja najdraža profesorica. Rekao sam Helgi da joj kaže da mi se javi ako bude dolazila u Zagreb, htio bih je vidjeti.... Nazvao me Miško. On ima teren u deset i frtalj sutra, Trideset i jedan i po put sam mu objasnio kako stići do restorana pokraj crkve u Šestinama. Ne može zapamtiti. Nared... zamolio me je da ga nazovem u devet i po sutra i da ga navodim. Naravno da mor... hoću... Kuka kako nema ni kabanicu niti ombrelu, da će se smočiti sav. Danas sam mu davao njegovu ombrelu koja je kod mene već dva dana, nikako da si je uzme. I danas sam mu je donio ali nije imao torbu pa mu se je nije dalo nositi u ruci do doma. Neka kisne, nije mi ga žao... Pročitah u ovom dijelu post ispočetka. Gomila proturječnosti, oksimorona... Morona... Ne sviđa mi se... Kako se zove onaj roman toka svijesti, glavni lik je neki retardirani crnac ako se ne varam, tekst je tren u normalu, tren u kurzivu, kurziv je kada čitamo crnčev unutarnji monolog. U onom odlomku u čitanci se spominjala neka ograda i djeca koja se igraju, neka torta i neke cure koje su pazile na crnca... Kako se zove taj roman i tko ga je napisao, mislim da je neki Amer. Kuusoo, ti bi mogla znati. Najpoznatiji roman toka svijesti... Jel možda „Krik i bijes“? Ne, mislim da to nije taj... Tko je to napisao...? Krik je napisao Faulkner, jel da? Ma mislim da je to taj... Samo ne znam jel bio crnac glavni lik ili ne... Idem spavati, dosadile su mi vlastite misli, a vjerujem i vama. Oprostite mi. Pozdravljam Paulu vilenjakinju, hvala ti. P.S. Pozitiva je popustila, opet sam potišten... Duboko... Želim nekoga kraj sebe upravo sada. A nemam nikoga. Niti jednog prijatelja baš SADA tu. Užasan osjećaj. Samo dažd, vrućina i moje podivljale misli....  |