Učahurena stvarnost
22.03.2007., četvrtak
Bez naslova
 ?????Eeeeeh... eto, prošla zabava povodom rođendana, hvala na darovima, moj blog uživa do iznemoglosti. A ja pokušavam izroditi neki post kako bi ga nahranio. Ali ne uspjevam skuhati ništa probavljivo. To možda ima veze s činjenicom da sam tek večeras jeo nešto konkretno (od srijede ujutro, naime, ne stavih ništa normalno u labrnju). Nekako mi se ne jede, mislim da me opet hvata ono raspoloženje kada mi hrana predstavlja neopisivu tlaku. Mati je presretna, iako mi kaže kako to nije zdravo. A i ja sam razveseljen rezultatima jer mi opseg struka više nije u rangu s mladim kitom ubojicom. Sad sam negdje kod retardiranog delfina otprilike. Ali znam jednu osobu koja i nije previše sretna što se moji centimetri tope. Moj ćaća će, naime, morati investirati u moju novu proljetnu kolekciju odjeće jer sve staro pliva oko mene na dva kilometra od kože, ne mogu se sad stezati kajišima i hodati kao da nosim vreću od patata oko bokova! Samo jedna mala napomena za Nessu, primjetio sam da se ona i MadDog gađaju kilogramima: ja sam od dolaska u Zg, što će reći od listopada 2006., izgubio blizu 20 kg. Ne znam točno koliko ali oko 20 jesam. Ogroman uspjeh. Ćaća je najavio da će unatoč šamaru na svoj takujin ipak otvoriti bocu šampanjca kad moja kilaža spadne na samo dvije znamenke. Mislim da je bolje da stavi hladiti Bakarsku.... Eto, nakon ovog besmislenog uvoda, ne znam što da dalje kenjam. Ništa mi sarkastično ne pada na pamet, perverzija me napustila nekako... Jednostavno više nismo perverzni, prerasli smo tu FAZU (jebemu, uvijek prvo napišem vazu, ne znam zašto...), sad se samo istinski volimo. Meni donekle i odgovara jer ne valja uvijek biti nastran, samo kad si na javnim mjestima! :-) Razmišljam o ljetu.... Ne zato jer ne volim zimu, zima mi je najdraže godišnje doba, nego zato što bi ovo ljeto trebalo biti SAVRŠENO, po prvi puta u mom životu! Naime, ako sve ispite sredimo na vrijeme (ma i ako ne sredimo, jebe nam se!), provodimo dva tjedna nas troje zajedno. Prvo namjeravamo otići na tjedan dana u Rijeku kod Žutoperke i zajebavati se do bola. A onda imamo u planu spustiti se sve do mene u Župu i združiti se s Kinder Jajem i zabavljati se kao nikad do sad! Imamo namjeru krenuti iz Rijeke autom, Žutoperkinim ili Miškovim, svejedno. Ne znam baš koliko će moji biti oduševljeni da se nas troje sami vozimo autom jer nemamo baš iskustva u vožnji (Miško će tek položiti sada, ja nisam godinu dana sjeo za volan, jedino ostaje Žutoperka s najviše staža ali ni ona nema 2 godine). Ali hvala Bogu pa smo nas troje izrazito normalni tinejdžeri što se nekih svjetonazora tiče (tipa alkohol nikako [u mom slučaju] ili u MIKROLITARSKIM količinama [oni] ) tako da ćemo biti veoma pažljivi. Ali svejedno mislim da će moji prigovarati oko te ideje s autom, možda mi čak i zabraniti. Moram ispipati situaciju, prije nego se nađem u neobranom grožđu! Zlica, ti si žena za sva vremena, što bi ti rekla svom potomku (mog karaktera) da ti dođe s ovakvom idejom? A tako se veselim onom razdoblju kada ćemo biti u Dubrovniku jer ćemo visiti s Kinder Jajem i twistat po cijele dane, ako Bog da! Tako, ljeto se nalazi u jednoj ladici mog mozga. Ostatak ispunjava znate već što. A ima mjesta i za druge ljude mog života, naravno, ali im je malo tijesno unutra, čini mi se.... Eto, danas sam, malo za promjenu, dobre volje. I čini mi se da me MadDog zarazio interpunkcijama (imaju li one kakve veze s punkom?), ovaj post nekako vrvi zarezima, množe se upravo mahnito, kako i sami, ako dobro pogledate, možete primjetiti. Da... Zašto sam dobre volje? Pa kad ste već pitali:), danas sam imao samo jedan praktikum (doduše osušili smo se od dosade al nema veze) tako da sam spavao do podne („učio“ staničnu cijelo jutro, naime, no, je li, ovaj, dakle, hm) i naspavao se konačno. Vidio sam Nju i pitao je kad možemo poći na kavu, samo nas dvoje, da malo popričamo. Rekla mi je najvjerojatnije sutra, ako uspijemo uskladiti obveze. Također mi je rekla da je ne moram ucjenjivati skriptama kako bi išla sa mnom na kavu. :))) Ja sam joj, naime, kopirao ekologiju ali joj nisam htio uzeti novce nego zamolio da samo nas dvoje prošetamo i odemo na kavu jer bih joj htio nešto reći. Hehe... Na svoju neopisivu žalost, sada 99,99% znam da se neće ostvariti ona optimalna situacija kojoj težim, ne pitajte kako znam, znam. Jer sam pronašao dokaz. A njega nađoh nakon što stavih stvari in motion tako da sada nema povratka. I drago mi je zbog toga, kad gori neka ona ide do kraja (da parafraziramo Coloniu, odakle mi samo ona na pamet pade?). Ako se uspijemo nać, sutra će sve biti razjašnjeno, one way or another. E kad barem ne bi bila tako prekrasna, i odjeb bi mi lakše pao (o gle, Pink mi svira, nije odavno, kako je znala da sad treba pjevati „I was fine before you walked into my life...“, glupača). Nema veze, ovo već jednom mora svršiti... Da, sretan sam i zbog toga što će se to riješiti već jednom. A sretan sam i zbog svog dragog, o tom nikad jer obećah... U svakom slučaju, od njega konačno dobivam ono što se trudim postići već par mjeseci i veseli me to. Ali ne bi on nikad ništa ni zucnuo da ja njemu nisam rekao sve ono što sam rekao da ću reći. Koji je to mamlaz, čovječe... Kao što vidite, ovaj post je pun nekih kratkih odlomaka, možda zato što prate fragmentiranost mojih misli. Sad bih kao trebao prosuti gomilu nekih pametnih rečenica na tu temu ali neću jer mi se ne da, da vam iskreno kažem. Mislim da ću si pustiti malo Chubby Checkera i kompanije i počistiti prašinu s poda twistajući uokolo. Ali neopisivo je tužno kad to moraš raditi sam. Jedino je Frano tu i smije mi se svojim zubatim paučjim smijehom, gad krakati. Mislim da će sad za kaznu ostati bez svoje paučine, opet ju je napleo kao da mu trebaju zalihe za treći svjetski rat! Budala jedna, kako nije skužio da mu svaki put to dignem kad dosegne kritičnu masu? Ma žao mi ga je izbaciti vani, tako da svaki tjedan moram micati tu paučinu poviše stola. Fakat sam opičen, brinem se oko tog paučnjaka više nego oko sebe, nije mi dobro. Ma znate što, nek mu stoji ta paučina, nije tako ni ružna za gledat, lijepo ju je spleo. Osim toga, sad će počet toplije vrijeme i nakotit će se milijardu i jedna vražja buba i muha. Ako ostavim paučinu gore, one će se lijepo fatat u to, bivati probavljene izvan Franova tijela i usisane unutra kao kašasta supstanca... Manje muha, Frano sit... Savršeno... Mislim da bih trebao finuti s ovim piskaranjem za večeras jer ništa ovdje napisano mi se ne sviđa... Nemam tema više, sve se uvijek svodi na isto, kako rekoh, idem sam sebi na nerve više. Čekat ću neku inspiraciju da se saplete o mene jadnog. A imat ću je nakon sutra /pogotovo/ i nakon subote /terenska jebena nastava iz faking anatomije vražjeg bilja/. Idem nazvat Njega i onda u krpe, sutra moramo opet ubijat nešto na virologiji. Puseki! |