Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 17.05.2016.

30. Oslobođenje - Performans

Romantična Jenny otpustila je sve kočnice i sada na punim okretajima proživljava svoju domenu kao što je Pero maloprije živio svoju. U potvrđenoj važnosti svoje ženstvenosti postala je centar svijeta. Ruši Aboridžina na tlo i preuzima inicijativu nad doživljajem koji razbija sve prepreke koje su do sada okruživale njenu slobodu.
Metaforična improvizacija za koju sam vjerovao da će mojoj završnoj noti udariti snažni glanc, udara mnogo više od glanca. Zatečen sam scenom u kojoj se Jenny ritmično ljulja na tvrdom Aboridžinu, ali u isto vrijeme zadivljen sam linijom njenog pokreta i neskrivenim užitkom kojim to čini.
Neugodna napetost pojačana strasnim uzdasima s pozornice dominira dvoranom.
Nije teško shvatiti koliko razvoj situacije ne ispunjava očekivanja delegata. Da je Aboridžin bio nešto izustio, bio sam spreman povesti njihove umove i na kraju svega iznjedriti snažnu poruku kojom bih glamurozno završio konferenciju, ali sada više nisam siguran ima li smisla govoriti pored živih lutaka čije djelo vrijedi više od riječi.
Pero se mrkog pogleda potiho iskrada iz dvorane, bježi pokušavajući izbjeći povezivanje svoga lika i izlaganja s amoralnom scenom dvaju oznojenih tijela u pokretu koja je sasvim progutala pažnju lažno moralnih ljudi.
Aboridžin povrati kontrolu nad Jennynim tijelom i nastavi životinjski odrađivati kraj vizualne metafore, dok ona uzdiše u ritmu njegovih slasnih uboda.
Aboridžin je neprikladno shvatio moj naputak i poklonio im je duboki uvid u simbolizam tjelesne forme, umjesto da mi pomogne iznjedriti još jedan orgazmični proljev riječi. Završno slovo konferencije preraslo je u prenaglašeni krik pogrešnih boja koji ne može biti otvoreno prihvaćen od šokirane elite.
Beznačajni sam komentator koji nakon izgubljene utakmice pokušava objasniti razloge i pronaći barem polovično obrazloženje za poraz reprezentacije, dok je u isto vrijeme savršeno svjestan da ne postoji bolje objašnjenje od rezultata viđenog na ekranu.
Dvojac u žestokom klinču još glasnije upotpuni svoj doživljaj. Frizerka svršava dugo i intenzivno kao elegantna vješticgradska vještica bez klana u punom naponu reproduktivne snage. Aboriđin zaviče i zajedno sa životnom snagom kreacije ispusti i glasni životinjski urlik.
Oboje ostanu ležati zagrljeni, zadihani i nepomični.
Tišina.
Aboriđin se otpoji, okrene i legne na leđa, svima pokazujući što je izašlo iz Jenny, koja se privije uz njega i umiljato stavi glavu na njegovo rame.
U zraku se ne čuje baš ništa osim skoro nečujne klime koja pokušava ohladiti prostoriju.
"Nije li umjetnost bez granica?" nasmiješen izgovorim mirnim dubokim glasom koji bi uspavao i bebu, "Zahvaljujemo umjetnicima na ovom avangardnom umjetničkom performansu", nastavim.
Otvorene oči. Ukočena tijela. Oštri čelični rub kolektivnog kritičkog uma publike nije otupljen. Varka nije prošla.
"Sunce će, u svojoj veličini, sjati vječno. Isto kao i ljubav u vanjštini običnog i nutrini učenog čovjeka. Hvala vam što ste uživali u završnom umjetničkom performansu i do skorog viđenja na sljedećoj konferenciji tajnih organizacija", izgovorim s najviše patosa koji mogu pronaći pa ih sve pozovem neka još jednim pljeskom nagrade umjetnike koji su se zaista potrudili da bi nam uljepšali kraj druženja.
Negdje otraga začuje se osamljeli pljesak, još se dvojica bezvoljno pridodaju, ali sva trojica prestanu čim shvate da su jedini koji plješću.
Stari se paraplegičar iz prvog reda nasmiješi i potvrdno zaklima glavom. Njemu se svidjelo.
Nisam se izvukao.