Veliki tajni plan s velikim ciljem

nedjelja, 17.04.2016.

17. Oslobođenje - Odvojena stvarnost

Otvaram oči.
"Moram natrag", kažem Aboridžinu.
Promatra me, čuje što govorim, ali samo se osmjehuje.
"Moram se vratiti u London", ponovim.
"Nema natrag."
"Nema natrag?"
"Nema..." odvrati on.
"Pero će održati govor. Iz nekog razloga moram biti tamo", objasnim.
"Da, ali nema natrag..."
"London, Imperijalna Otočka Država. Znaš li o čemu govorim?"
"Da."
"Vodi me tamo."
Aboridžin okupi svoje žene.
"Idem na dalek put", kratko objasni.
Krećemo bez pripreme kao da idemo u šetnju do rijeke. Odijelo mi je suho, ali više izgleda kao krpa za pod.

Slijedim ga kroz prašinu i travu. Putujemo uskim puteljcima i blatnim cestama. Ne usporavaju nas promjenjivi vremenski uvjeti. Hodamo kolikogod mogu hodati, hodamo sve dok više ne mogu gledati. Često zaspim u hodu i zalegnem pored puta.
Aboridžin možda spava dok hoda, ili spava kada i ja spavam, a možda i uopće ne spava. Ne znam, još ga nisam vidio zatvorenih očiju. Ne smeta mu ni udaljenost, ni bol, ni hladnoća, niti umor.
Imam grčeve u nogama. Umiruju ih oblozi koje mi stavlja na upaljene mišiće. Bol preko noći sasvim prestane, ali se iznova pojavi prije podneva. Možda je stvorena strahom koji mi nije svojstven i ne znam otkuda dolazi.
Iako ceste postaju sve šire, bolje održavane, prerastaju u moderne autoputeve, Aboridžin radije hoda travom pored ceste.
Vrući asfalt nestaje, stižemo do mora. Drveni čamac čeka.
"Možeš ići samo naprijed u London", kaže on nakon što zaplovimo.
"Razlika je u 'natrag' ili 'naprijed'?"
"Natrag ne postoji."
Sada shvaćam što je mislio. Čovjek uvijek ide naprijed. 'Natrag' zapravo ne postoji jer nikada ne idemo istim putem. Sloboda uvijek traži novu cestu i stoga je pogrešno pričati o povratku u London. Postoji samo naprijed.
Stižemo naprijed na Picadilly.