Enc okrene limuzinu u smjeru Ljubljane i nagazi papučicu. Vozilo krene, ali nakon dvadesetak metara motor zaštekeće i ugasi se.
"Grijanje preko noći..." konstatira Enc, "Nemamo benzina."
Pristojni vojnik na graničnom prijelazu pokaže nam put do satnikovog ureda.
"Momci, što dođavola radite ovdje?" upita satnik s vrata.
"Satniče, treba nam prijevoz do Ljubljane", odlučno ću ja.
"Rat je, sine."
"Satniče, mi smo iz diplomatskog predstavništva. Nakon tri noći u koloni smo ostali bez goriva", objasni Enc.
"Zašto ste, pobogu, s diplomatskim statusom čekali u koloni?"
"Nisu nas pustili prijeko", kaže Enc.
"Kako? Tko to smije zadržati cravatske diplomate?" začudi se satnik.
"Policija", odgovori Enc.
"Prokleti Cloweinijci i njihovi praznici. Svake godine isto..." ljutito će satnik.
"Mijenjat će se to..." kaže Norman.
"Naravno da hoće", zaklima glavom, "Trideset godina u službi čekam ovaj dan", zadovoljno će satnik.
"Stigao je vaš dan", radosno će Pero.
Satniku se svide Perine riječi pa izvadi domaću rakiju iz ladice stola i ponudi nas.
"Imate li prtljage?" šaljivo upita.
Nakon nekoliko čašica naredi da se iz podzemnog tunela izvede golemi tenk poslijednje generacije. Čuo sam da imamo nekoliko takvih, ali nikada ih nisam vidio.
Vojnik javi da je prijevoz spreman. Enc pođe po moj zlatni kalašnjikov, Perin križ, Normanovog Miška i ostalu opremu iz prtljažnika. Satnik dobro odmjeri naše naoružanje i odobravajući kimne glavom.
Moćna cijev izroni iz oblaka prašine, a gusjenice koje mi sežu do tjemena dovezu čelično čudovište do nas.
"Kako vam se sviđa moja velika debela cijev?" upita nas prepun ponosa kao ispunjeni cloweinijski otac koji udaje kći i potapše veliki tenk s malom šahovnicom.
"Nikada nisam vidio ljepši", kaže Enc spremno. Satnik zapuca zadovoljstvom.
Na kupoli topa posjedamo do zapovjednika u otvoru. Enc se obješučke čvrsto primi za debelu cijev. Vezano uz purifikaciju koju je uspješno odradio s Normanom, ne želi sjesti.
Satnik mahne rukom, a zapovjednik da znak vozaču koji pokrene supertešku ratnu zvijer.