Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 22.03.2016.

6. Oslobođenje - Cesta pred nama

Nakon objeda Pero nastavi pisati novu verziju svog izlaganja, a ja uz kavu promatram ljude koji žive u priobalnom gradiću. Na drugoj obali sive vode isprekidane bijelim krijestama valova nazire se tlo Imperijalne Otočke Države. Čekamo da tama dobro nadvlada svjetlost, kako bismo neopaženi ušli u dugi tunel koji vodi ispod mora.

Ustajali zrak hladne betonske konstrukcije para nam pluća. Flourescentno zelenkasto svjetlo prilično je slabo, ali ipak dovoljno jako da stvori neugodnu atmosferu. Potajno se nadam da kamere ne rade ili da osiguranje tunela spava.
Nisam siguran zašto smo odlučili ući u to negostoljubivo okruženje. Neki puta kao da čovjek samo hoda kroz događaje, nošen svojim avanturističkim duhom koji odlučuje umjesto njega, a tek na kraju stigne trenutak u kojemu može stati i ponovno preuzeti mogućnost odabira.
Jutarnji zrak udari naša blijedosiva lica. Zaustavi me osjećaj da nešto nije u redu, iako smo vrlo blizu izlaza.
"Mislim da su nas ljudi iz osiguranja vidjeli na svojim monitorima."
Pero se prikrade izlazu, osmotri, ali ne uoči ništa čudno.
"To što ne vidimo ništa, ne znači ništa", kažem.
"Prije stotinjak metara prošli smo ulaz u prostoriju održavanja sustava ventilacije", kratko će Pero.

Vrata nisu zaključana. Na kraju prostorije s velikim zračnim pumpama nailazimo na duge metalne ljestve. Na kraju teškog uspona, Pero otvara vanjski šaht. Izlazimo na brežuljak iznad tunela. Punim plućima udahnem svježi zrak. Znojni smo, a odjeća nam je puna sitne prašine. Dok tresemo kapute, obasjava nas jutarnje sunce.
Sada u miru možemo nastaviti put.
Na prilaznoj cesti stoji policijski automobil, a nešto dalje nazire se autobusna stanica.
"Čekaju li ovi na nas?" upita Pero.