Primam se za rubni kamen ravnog platoa. Stigao sam na vrh, pobijedio planinu. Oluja je prestala, zrak je savršeno čist. Crno odijelo potpuno je blatno.
Ispred mene nalazi se kameno selo. Šećem između kuća, tražim trag koji će mi dati ključ za razumjeti lekciju. Zavirujem unutra, ali ne nalazim nikoga.
Oluja ne čeka moje zaključke, ispusti vodu s neba i poklopi planinu. Potop se mijenja u široku i snažnu riječnu silu. Ispere me dolje, na drugu stranu, zajedno sa selom.
Borim se za dah u hladnoj vodi. Mrav sam, ali me taj osjećaj ne brine jer rijeka mora voditi nekamo, do nekog odgovora. Odgovora čije mi pitanje još nije poznato. Magija je odlučila tijek odvojene stvarnosti, a na meni je da otkrijem, saznam, povežem, shvatim...izrastem.
Struja me vuče na dno. Udahnem i pustim neka se poigrava sa mnom u dubini. Ponovno me izbacuje na površinu. Drvena paleta pluta pored mene. Skupljam snagu, hvatam je, uspinjem se na nju.
Rijeka je sve brža, a obale su sivi, oblačni krajolici. Ne znam koliko je proteklo vremena. Ono je nebitno, ali situacija traje, što me iscrpljuje. Iako sam mokar, mislim da osjećam znoj koji mi izbija iz tijela.
Noć preuzima. Borba ne prestaje. Mnogo je lakše plutati na paleti.
Tražim, spoznajem. Osjećaj je definitivan, ali odnos prema njemu nije. Čeka li me dobar ili loš ishod? Ima li razlike? Volio bih preživjeti. U nedostatku dobrog ili lošeg, preživljavanje kvalificiram za povoljno.
Zora.
Rijeka ispod mene postaje mirnija, njeno se gibanje usporava. Nepoznati krajolici dobivaju jasnije obrise, ali ipak ne mogu razabrati gdje sam.
Sunce me zaslijepi. Zatvorim oči. Čujem glasni šum koji kao da se približuje.
Kukasti štap kači me za ovratnik, povlači prema obali rijeke. Ne vidim čovjeka koji me spašava, ali mašem.
Dvije me ruke čvrsto prime i snažno povuku na isprženu travu.
"Ja sam čarobnjak", izgovorim uz napor, kao da je to sada bitno. Umjesto odgovora, Aboridžin se nasmije.
Crno odijelo je uništeno, ali više nije blatno.