Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 07.07.2016.

52. Oslobođenje - Alpe

Stari pokuca, probudi nas i kaže da je doručak serviran.
Uz jaja, šunku, sir i kruh na stolu nas čeka i račun. Hrana s okusom sigurnosti civilizacije nema ni približno dobar okus kao divlje pečeno meso koje smo jeli u divljini. Kava je osrednja, ali nakon toliko vremena popio bih i najgoru filtriranu vodicu obogaćenu umjetnom aromom.

Obujemo pancerice koje začudo pašu obojici. Djedica nam nije dao štapove, ali poslužit će i naši zašiljeni kolci. Uništene cipele uguramo u ruksake pa ih do vrha ispunimo najboljim komadima preostalog mesa. Ostatak ostavimo kraj ulaza, zajedno s kožama.
Kliknem vezove i mahnem starom prije polaska, ali on više ne obraća pažnju na nas već pažljivo pregledava kože s krznima koje smo jučer skinuli. Nikada neću saznati imaju li neku vrijednost, ili nam je plaćanje odgodio samo zato što se uplašio divljih prljavih spodoba koje su se usmrđene i krvave spustile s planine.
Imidž i stil djeluju na ljude.

Sunce je nisko, jedva se probija kroz guste grane tamnog šumskog puteljka. Pod blagim kutem, na skijama se spuštamo u dolinu. Pero me zaustavi i kolcem pokaže vuka samotnjaka. Životinja nas gladno promatra s druge strane brežuljka.
Iza male uzvisine skinemo skije i tiho zalegnemo u snijeg. Pero izbaci nekoliko komada mesa i prospe nešto ovčje krvi koju još uvijek čuva u mjehuru pa se sakrije u snijeg nekoliko metara od mene.
Za koju minutu gladni se vuk pomami za mirisom krvi i priđe pogledati o čemu se radi. Protegnem se na lijevu stranu, tupo udarim tijelom o tlo, odglumim nekoliko umirujućih grčeva, zahroptam, ispljunem ovčju krv pa se opružim i zatrzam.
Vuk pođe udesno, pažljivo pričeka, dobro promotri situaciju i kada postane siguran da se više ne mičem, priđe pa onjuši mene i meso. Čim zagrize prvi komad, Pero iskoči ispod snijega s njegove desne strane, presretne iznenađenu životinju i snažno ga stisne u kravatu. Iscrpljeni ga vuk pokuša ugristi, ali stisak je prejak za gladnu zvijer koja se polumrtva prestane opirati nakon dva precizna uboda moga kolca u grudi. Pero ga ispusti i zakolje snažnim potezom donjega kraka križa, da mu skrati muku.
Još je jedan ispit u surovoj alpskoj školi preživljavanja položen bez ogrebotine. Iz potrebe postasmo zastrašujuće opasni.
"Mislio sam da su istrijebili sve vukove u Alpama", kaže Pero.
"Majstore, zaklao si posljednjeg." Iako je vuk bio izgladnio i slab, ipak me iznenadila Perina divlja snaga.
On zadovoljno podigne obrvu i baci se na posao. Za desetak minuta truplo je iskrvareno, oguljeno i očišćeno pa nataknuto na štap i čeka na vatru.

Hladna nas noć okružuje puninom mirisa crnogorice. Vatra ugodno pucketa ispod zvjezdanog neba. Ležim na leđima, opušteno promatram kako Pero znalački okreće ražanj s večerom.
Prejedeni svježe vučetine ubrzo tonemo u san u rupi čiji smo otvor prekrili granama. Istinski smo zahvalni tekstilcima iz dalekoistočnog Ujedinjenog Carstva Masovne Produkcije koji su proizveli naše začuđujuće tople kombinezone.
Ta činjenica potpuno ruši moju pretpostavku da ovu robu nikome ne bi bio problem dati na dug.