Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 09.06.2016.

40. Oslobođenje - Zrakoplov

Motori napnu sve svoje snage i podignu nas iznad tla. Imperijalna Otočka Država ostaje iza nas. Lampice obveznog vezivanja se isključuju, a autoritativni povjerenik za problematiku prehrane prošeće kabinom u smjeru zahoda. Pažljivo promotri putnike, zastane pored mene, popravi debele okvire i značajno mi došapne, "Moramo razgovarati."
"U redu."
"Kad sletimo, podijelit ćemo taksi."
"Dogovoreno."
Nemam pojma što želi, ali s obzirom na visoku razinu tajnosti kojom se obavija, vjerojatno je razgovor važan.
Letimo kroz oblak, vani je samo mliječna bjelina. Pero usiljeno bulji kroz ovalni prozor iako nema što vidjeti. Ruke su mu prekrižene, usne ukočeno polustisnute, a uske oči mržnjom prekrivaju bol. Bijesan je, ali mu racionalni sklop zadužen za održavanje digniteta ne dozvoljava učiniti korak prema nekoj neprimjerenoj reakciji. Njegovi filteri realnosti ne propuštaju ništa pozitivno, dok prema van ispuštaju samo ljutnju.
"Puran..." promrmlja tiho kroz zube kao da pljucka dlaku s jezika.
Pogledam ga.
"Vreća za iživljavanje..." nastavi gunđati.
"Žrtva nije uzaludna, tako je moralo biti", kažem.
"Kada Norman zapleše batinaški valcer po tvojoj guzici, podsjetit ću te na tu mudru izjavu", prosikće on.
"Misli na veliki tajni plan."
"Radije mislim na trenutak u kojem naplaćujem uz dobre kamate."
"Život se sastoji od uspona i padova, a dobra stvar u vezi padova je to da više ne možeš pasti ako si već na tlu."
"Udarac o dno najviše osjećam ovdje", ukaže na svoju bolnu pozadinu.
"Smisli neku pjesmicu o tome, ti voliš slagati glupave rime..."
"Daj ušuti..." Spusti naslon, zavali glavu u kut i zatvori oči.
Zapravo je kažnjen samo za primjer ostalima, nakon što je briljirao dobro osmišljenim govorom. Smatram da nije zaslužio toliko surovu disciplinsku odluku, no život nije ni zamišljen da bi bio fer.
Otvorim knjigu što sam je bio pronašao na sjedalu. Neka usamljena žena, metodom umrtvljivanja uma, više sebi nego čitatelju, ubija dosadu irealnim dijalozima bezbrojnih romantično-ljubavnih naklapanja.
Uguram štivo u mrežicu ispred sebe, pa zamolim vitku intelektualku neka Peri donese sushi umjesto makarona koje ovaj mehanički žvače bez riječi. Svejedno mu je što jede, a to je loš znak.
Zatvorim oči. Još malo i spavat ću na svojoj postelji u toplini Uporišta. Dugo me nije bilo kod kuće.