Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 16.08.2016.

69. OSLOBOĐENJE - RESTORAN U PREGDRAĐU

...prvo čega postajem svjestan je Trenerov glas.
"DOBRO si. Gibaš se. PREŽIVLJAVANJE je ključ pobjede."
"Preživljavanje..."
Priljubljen licom o pod osjećam kao da letim dok se prostorija okreće oko mene. Okvir vrata gori, a ošamućeni, izranjavani i mrtvi ljudožderi leže posvuda. Trudim se zaustaviti sliku koja mi izmiče pred očima. Stolac me nije zaštitio, relativno sam dobro zahvaljujući sretnom mjestu iza nosivog stupa.
"DIŽI se. NIJE KRAJ. Ustani!"
"Krvarim..."
"Špranje u bedru nisu problem, to je ŠALA", kaže Trener, "USTANI, kad ti kažem!"
Pero leži na leđima u kutu na lijevoj strani zadimljene prostorije. Pored krvavog mu lica leže kacige sa zida, preko njega izvaljeno je izbodeno truplo ljudoždera koje ga je zaštitilo od drvenih šrapnela, a oko njega su razbacani komadi stola.
Desno od mene nepomično leži iznemogli mlađahni ljudožder u crnoj vojnoj odori. Usta mu otvorena, usne opuštene, a jezik poluisplažen. Eksplozija ga je uzdrmala i izranjavala. Tupo bulji u mene, krvareći iz mnogo sitnih rana.
Pero odguruje leš i briše ljudožderovu krv sa svoga lica. Na koljenima puzim do njega. Okrene i čudno me promotri. Metar od njega pokušam ustati. Pero skoči na noge, zaviče nerazumljivu rečenicu i divljački trgne križ na mene - poludio je od šoka.
Izmičem se putanji zakrvavljenog križa koji nastavlja let pored moje glave da bi se zabio posred lica mladog ljudoždera iza mojih leđa, za kojega sam mislio da nikako neće ustati.
Vrhunska agilnost, savršena reakcija, sigurno naciljano: ulaz između iskešenih zubi i jagodice, a izlaz kroz lijevu stranu vrata. Pero se bori kao da je cijeli život bio mesar-specijalac, a ne navudreni sociopat, željan dominacije nad milijardama. Što nužda čini od čovjeka...
"Što je to bilo? GLEDAJ ŠTO SE DOGAĐA. Idemo. Života u tijelo. USTANI! BORBA još traje""
"Ne mogu", pomislim.
"Što ne možeš? Akcija! ODMAH! ZAVOLI BOL! Idemo. NEMA PREDAJE! Razvali! Ožeži!"
"Tijelo je iscrpljeno, ozlijeđeno..."
"Kakvo tijelo? Ti si STROJ! Strojevi NEMAJU TIJELO, ne osjećaju umor, ni bol. Dočekaj, blokiraj, opali, samelji. TKO ĆE AKO NE TI?"
"Tko će, ako ne ja..."
Osovim se na noge. Tjelesine leže posvuda, ali preživjeli glavinjaju tražeći na koga će skočiti.
Pero je obuzet ratnim ludilom. Onom ljudožderu koji me napao s leđa svetom relikvijom nastavlja zadavati jedan ubod za drugim. Sjedi na truplu, pjena mu ide na usta, mehanički pokreti ne prestaju iako je mladi ljudožder već odavno mrtav.
Masivni bacač diska odjeven kao Napoleonov general prima moja ramena i okreće me k sebi. Još djelomično ošamućen, zagrize zrak pored moga uha, a onda me masne debele ranjene ručetine zgrabe za vrat.
Trener zaviče nešto, ali više ne čujem što.
Izdaje me snaga, pancirnom rukavicom zamahnujem u prazno. Padam na koljena, a neprisutni Pero divljački nastavlja klati mrtvo truplo.