Veliki tajni plan s velikim ciljem

četvrtak, 19.05.2016.

31. Oslobođenje - Performans

Kroz tešku atmosferu mučne tišine, gospoda u crnim odijelima izlaze u nelagodnu večernju stvarnost koja prži prohladni zrak. Prolaze pored umjetničkog para i mene kao da ne postojimo. Jenny začuđeno promatra njihove reakcije, osjeća se krivom i kao da od mene očekuje objašnjenje.
Aboridžin se srdačno smiješi svakome tko prođe, kimanjem pozdravlja ljude koji okreću glave na drugu stranu i žure do taksija parkiranih u redu ispred kongresnog centra. Vjerujem da je potpuno svjestan krajnje neprikladnosti uprizorenja kojim nas je počastio, ali teško da su mu njihova mišljenja nešto više od njihovih mišljenja.
U njegovom umu nema dilema - zamolio sam ga da objasni kako se Energija manifestira u ljudskosti i to je učinio, čak je otišao i korak dalje - zornim je primjerom prikazao 'kakav je to svijet koji živi Zakone Energije i ne slijedi izmišljene limite civiliziranog čovjeka'. S Jenny je drugačije, njoj sjeta ne dopušta osmijeh.
"Zašto nam ne pružaju ruke?" upita ona. Sumnjam da razumije što se unutra dogodilo. Možda čak vjeruje da je postala umjetnica kojoj je publika sve, i sada ima pravo biti razočarana njihovim nerazumijevanjem njezinog umjetničkog izričaja.
"Žive svoje misli, ideje kojima putuju kroz život, a one su večeras preživjele potres", odgovorim.
Aboridžin nas pogleda i osmjehne se.
"Nije im se svidjelo?" nastavi ona.
"Nije, ali ti nisi kriva za to, draga moja", umirim je.
"Zato nam nisu glasno pljeskali?"
"Nisu pljeskali jer im to ne dopuštaju granice preko kojih se ne usuđuju krenuti. Ti si bila savršena."
"Doista?"
"Da."
Njeno se lice opusti i naznači tračak osmijeha. Aboridžin je zagrli i nastavi pozdravljati smrknuta lica.
Stari paraplegičar izlazi među posljednjima. Priđe do nas i zamoli asistenticu neka ga zaustavi pa nam svakome ponaosob pruži ruku i čestita. Jenny nakratko zasja.
Stari joj kimne pa mi se obrati s iskrom u očima, "Sama po sebi metafora nije bila pogrešna, već neodmjereno plasirana u neodgovarajućem trenutku i pred pogrešnom publikom."
"Hvala vam."
"Nemoj se čuditi što bježe od vas. Glasno si im zavikao u uho da nakon četrdeset dana pričanja, desetak minuta djelovanja stvara ogromnu razliku u percepciji."
Nasmijem se.