Veliki tajni plan s velikim ciljem

utorak, 04.10.2016.

90. OSLOBOĐENJE - VILINSKI SVIJET

Šetnju uvijek izvodim prema parametrima koje sam postavio na temeljima dugih i kompliciranih unutarnjih dedukcija. Godinama sam ih iskušavao i popravljao, slijedeći naputke iz tajnih knjiga s kričavim crvenim oznakama: 'Ne pokušavaj' i 'Ne podučava se.' U svojoj sam aroganciji činio upravo ono što sam drugima bio objašnjavao da ne treba raditi. Gdje je granica koju sam prešao i kada sam učinio pogrešku za koju čak ne znam ni kako je nastala?
Iz nepoznatog razloga vila me drži na životu, dok sva poznata pravila vrište da sam već pri njenom prvom dodiru trebao biti lišen čarobnjačke moći, odijeljen od spoznaje, spontano pretvoren u čovjeka koji više nikada neće znati što je Magija. Bila bi sura milost kada se u stanju, u koje bi me čuvari tada stavili, više nikada ne bih sjećao svojih čarobnjačkih dana.
Je li upravo to razlog radi kojega nikada nisam čitao, niti čuo, da je netko od šačice tajnih šetača iz starih vremena ikada ostvario istinski direktni kontakt? Je li to razlog zašto baš nijedna od starih knjiga o čarobnjačkim šetnjama energetskim prostranstvima nema ispisan kraj? Mislio sam da nisu pisali ni govorili o tome jer malo tko ima dovoljno drske ludosti za prenijeti to iskustvo, a sada vidim da se istina nalazi sasvim drugdje - vjerojatno se nijedan nije vratio nepromijenjen sa svoje posljednje šetnje.
Misli mi teku silinom planinske bujice. Hoću li se ikada vratiti natrag do Perinog ognja i ljudi koji sjede na livadi pored automobila, ili će ovo ostati moja jedina realnost? Ako se vratim, hoću li se vratiti kao Gabriel?
"Ima ih i koji su se vratili, ali zaista nisu pisali o tome", kaže ona.
"Znaš sve što pomislim?"
"U tebi sam, dio si mene. Svaka tvoja misao postaje i moja."
Ispred nas se otvori prostor toplih boja.
"Ovo je moj dom", kaže ona i pozdravi ostale vile.
Nakon ulaska, svjetlost za nama ponovno stvori zid.
Posjedne me na finu potku svjetlosti i sjedne mi nasuprot. Dugi pogled čarobnjaka koji tek sada razumije vlastite granice i vile bezgranične ljepote koja ga godinama čuva od njega samoga.
"Tisuće boja upijam u sebe i prihvaćam sve što mi daješ. Znam da još uvijek postojim samo zahvaljujući tvojoj pomoći. Hvala ti", kažem.
"Ja sam Vila", odvrati ona i pogladi mi lice, "Imam i pravo, dugo vilinsko ime, ali nećeš ga zapamtiti", nasmiješi se.
"Što mi se događa?"
"Rekla bih da se nalaziš u tunelu ljepote, prožet dubokim osjećajima koji te zibaju između straha, iznenađenja, zahvalnosti i ljubavi."
"Hoću li se moći vratiti natrag?"
"Čuvala sam te svaki puta kada si, prepun ludosti, kročio ovamo. Nisam te godinama ispunjavala svojim vibracijama, preuzimala tvoje i tako te spašavala od svih opasnosti za koje nisi znao da bih ti sada naudila ili te silom zadržala."
Logično govori, ali ipak dobro znam da logika rijetko pobija snagu paradoksa u ovim prostranstvima.